Serhij i Tanja dugo su planirali vjenčanje na plaži, ali nad njega su se nadvili tamni oblaci. Dok je par hodao niz dugo bijelo stubište kako bi pozdravio svoje goste, prazne stolice signalizirale su da postoji veći problem. Ukupno je nedostajala polovina gostiju.
Njihova porodica i prijatelji su se ispričali, ali su objasnili da je rizik sudjelovanja bio prevelik. Što ako ih uhvati jedan od vojnih odreda koji sada lutaju ulicama Ukrajine?
Muškarci se skrivaju
Budući da su mnogi ukrajinski vojnici mrtvi, povrijeđeni ili iscrpljeni, vlada je pojačala svoje napore da mobilizira više ljudi. Novi zakon, uveden prošlog mjeseca, zahtijeva od svakog muškarca u dobi između 25 i 60 godina da unese svoje podatke u elektroničku bazu podataka kako bi ih se moglo pozvati na služenje vojske.
Službenici za regrutovanje u potrazi su za onima koji izbjegavaju popis, tjerajući sve više muškaraca koji ne žele služiti vojni rok da se skrivaju.
„Ne želim da se ovo mojoj porodici dogodi dvaput“
Gledajući u Crno more u južnom gradu Odesi, Tanja je tiho promrmljala da razumije zašto se njezini prijatelji i porodica ne žele boriti. Otac joj je poginuo na prvoj crti bojišnice u sempembru, tokom iscrpljujuće bitke za Avdijivku, a 24-godišnjakinja sada strahuje da će njezin novi suprug biti mobilizovan. “Ne želim da se ovo dogodi mojoj porodici dvaput”, rekla je.
Nakon više od dvije godine rata, gotovo svi znaju nekoga tko je ubijen. Sa fronta stižu tužne vijesti, javljaju da je Ukrajina nadjačana i brojčano i oružjem. Maksim, koji buduće supružnike zna 15 godina, kaže da je među poginulima desetak njegovih prijatelja i poznanika.
„U Ukrajini ima više od milion policajaca, zašto bih se ja borio kad oni nisu?“ pita se. Maksim, koji ima mladu kćer i ženu koja je u sedmom mjesecu trudnoće, rekao je da mu je žao što je propustio vjenčanje, ali da se boji da će ga „zgrabiti“ vojnici koje je usporedio s „banditima“.
Zastrašujuća reputacija mobilizacijskih odreda
Mobilizacijski odredi imaju zastrašujuću reputaciju, posebno u Odesi, jer izvlače ljude iz autobusa i sa željezničkih kolodvora i prevoze ih ravno u centar za novačenje. Za one koji izbjegavaju mobilizaciju, javni prijevoz je sada zabranjen. Kao i restorani, supermarketi i izleti vikendom u parku na igranje fudbala.
“Osjećam se kao u zatvoru”, rekao je Maksim. U utorak ujutro desetak vojnika spustilo se na glavnu željezničku stanicu u Odesi, predvođeni iskusnim veteranom Anatolijem i njegovim mlađim, mišićavijim kolegom Oleksijem. Koračali su prednjim dvorištem, zaustavljajući muškarce u dobi za služenje, kako bi provjerili jesu li registrovani u bazi podataka.
Teško pronalaze odgovarajuće muškarce. Većina je bila ili premlada ili je dobila neku vrstu izuzeća. Nakon nekoliko sati Anatolij je priznao da je vrlo moguće da se ljudi skrivaju od njih. “Neki ljudi bježe od nas. To se događa prilično često”, rekao je. “Drugi reagiraju dosta agresivno. Mislim da ti ljudi nisu dobro odgojeni.“
„Okružili su me, nisam mogao pobjeći“
U centru za mobilizaciju iza ugla, optimistična poruka zalijepljena na vrata obavještavala je potencijalne novake da oni koji su došli dobrovoljno mogu preskočiti čekanje u redu. Ali redova nije bilo. U čekaonici je sjedio usamljeni muškarac, čekajući da ga primijete.
Kad ga je novinar BBC-ja pitao je li tu svojom voljom, rekao je da je tog jutra bio “otet” i doveden protiv svoje volje. “Vojnici su me okružili i nisam mogao bježati”, mucao je u šoku pa dodao: „Utučen sam.“
Jedan od službenika u centru, Vlad, priznao je da ovih dana jedva da ima dobrovoljaca. Vojnik pod pozivnim znakom Hora, Vlad se borio u nekim od najžešćih bitaka duž istočne crte bojišnice u Donbasu prije nego što je pogođen topničkim šrapnelima u glavu, prsa i noge.
„Ne smatram ih muškarcima. Šta čekaju?“
Nije mogao prikriti svoj prezir prema onima koji se skrivaju. “Kako da ovo kažem a da ne opsujem?” upitao je naglas pa dodao: “Ne smatram ih muškarcima. Što čekaju? Ako nam ponestane muškaraca, neprijatelj će doći u njihove domove, silovati im žene i ubiti im djecu.“
Vlad je ono o čemu priča vidio svojim očima, navodi reporter BBC-ja.
Posljednja akcija mobilizacije otvorila je neugodne podjele u društvu, ne samo između onih koji služe i onih koji izbjegavaju regrutaciju, već i između prijateljica, od kojih neke imaju partnere na prvoj crti fronta, a druge koje svoje dečke skrivaju kod kuće.
Podjele u društvu
Tema mobilizacije uvuče se u gotovo svaki razgovor, koji onda nerijetko postane i žestok. Prošlog mjeseca netko je bacio eksploziv u vrt kuće oficira za regrutaciju.
Postoji izrazito nepovjerenje među muškarcima koji se odluče ne prijaviti. Oni ne vjeruju vojnicima koji mobilizuju, nakon što je za neke otkriveno da su primali mito kako bi pomogli muškarcima da pobjegnu iz zemlje. Ne vjeruju ni da će biti adekvatno obučeni prije slanja na front.
Naredili mu da izađe iz autobusa pod prijetnjom oružjem
Na periferiji Odese, Vova se stidljivo pojavio na vratima svoje stambene zgrade, koristeći svoju sedmogodišnju kćer kao štit. Informatičar neće izaći iz kuće bez nje jer zna da ga odredi za mobilizaciju ne mogu oteti ako su zajedno.
Prošle godine, dok je bio na putu na posao, vojska mu je naredila da izađe iz autobusa pod prijetnjom oružjem, rekao je, i odveden je u centar za novačenje. Uvjerio je vojnike da ga puste da ode po neke dokumente, ali se zakleo da se nikada neće vratiti.
„Nisam vojnik, nikada nisam držao oružje, mislim da ne mogu biti koristan na prvoj crti“, rekao je.
Svi imaju iste razloge
Zatim je ponovio isti popis razloga koje je naveo svaki muškarac koji izbjegava mobilizaciju: porodica koju treba uzdržavati, neka manja bolest i tvrdnja da šalje humanitarnu pomoć vojnicima.
Ali ispod tih izgovora uvijek se krije isti strah, da će u roku od nekoliko sedmica od registracije ti ljudi završiti kao topovsko meso na prvoj liniji fronta koja, u njihovim očima, izgleda potpuno statično. I to uprkos nedavnim pokušajima vlade da nekima regrutima da pravo glasa kojim jedinicama će biti dodijeljeni.
BBC navodi kako se kod tih muškaraca primjećuje stanovita odvojenost od stvarnosti. Čekaju ukrajinsku pobjedu, ali onu koja ne uključuje njih. „Ponosan sam što su mnogi muškarci donijeli hrabru odluku da odu na prvu crtu“, rekao je Vova. „Oni su zaista najbolji u našoj zemlji.“
Kako izgleda obuka rergruta?
U kampu za obuku rergruta u šumi izvan Kijeva, njegov vođa Henadi Sincov teško uzdiše dok nadzire ljude s lopatama kako kopaju rovove. „To možda izgleda kao banalan posao, ali ovo je jednako važno kao i pucanje iz topa“, rekao je pa dodao: “To bi im moglo spasiti živote.”
Sincov, domoljubni dobrovoljac revolucionarnog duha, nadgleda obavezni 34-dnevni program obuke koju svi vojnici moraju proći prije nego što budu poslani u svoje vojne jedinice.
U više navrata je naglasio da ti ljudi neće biti odmah poslani na bojišnicu, već da će uslijediti daljnja obuka. U pauzi od obuke, Sincovljeva grupa mobilizovanih sjedila je pušeći i šaleći se. Radi se o skupini ljudi uglavnom u kasnim 40-ima i 50-ima – uzgajivač svinja, upravitelj skladišta i građevinar – koji su priznali da radije ne bi bili tamo. Ali ni ti ljudi nisu željeli provesti ostatak rata skrivajući se. „Prilično sam uplašen, ali…“ Jedan od njih, Oleksandr, već je odlučio postati pilot drona. “Prilično sam uplašen, sve mi je ovo novo, ali moram to učiniti”, rekao je. Ali 33-godišnji vozač tramvaja nije osuđivao one koji su se odlučili sakriti. „Ja sam izabrao, i oni mogu izabrati“, slegnuo je ramenima.
Sincov je bio zabrinut time koliko su njegovi novi novaci bili nemotivirani. Uprkos svakodnevnim podsjetnicima na rat – sirenama za vazdušnu opasnost i stalnim prekidima struje – on vjeruje da je prijetnja rata postala previše udaljena za one koji žive u relativnoj sigurnosti gradova kao što su Odesa i Kijev, te se boji da će biti potreban još jedan veliki ruski napredak za potaknuti Ukrajince koje izbjegavaju mobilizacijju na akciju. „U tom slučaju bismo ponovno vidjeli ljude kako traže oružje i čekaju u redovima u centrima za mobilizovanje“, rekao je.
