Malo je tako velikih junaka u našoj novijoj istoriji kao što je bio Srđan Knežević – Beli vuk. Rođen 19. januara 1958. godine, odrastao u epskoj sredini srpskog sela, kasnije će postati istinski epski junak svoga doba.
Rat je otpočeo kao komandir odjeljenja, da bi vremenom stigao do komandanta bataljona. Na tome mjestu nije mogao da iskaže svoje pune ratničke i komandantske kvalitete, jer nije imao uza se dovoljan broj hrabrih i odlučnih ljudi, spremnih za velike akcije.
Kada postaje komandant „Belih vukova“, počinje da se specijalizuje i usavršava za ofanzivne akcije, u kojima će se proslaviti. Okuplja oko sebe mlade, hrabre i odlučne borce, sa kojima počinje da stiče ratničku slavu. Bio je čovjek izuzetne hrabrosti, koji je u borbama uvijek išao ispred svojih ljudi. Zbog velikog broja uspješnih akcija vremenom je kod starješina SRK stekao reputaciju komandanta za koga nema nerješivih zadataka, komandanta koji uspješno brani neodbranjivo i osvaja neosvojeno.
Tokom teških i sudbonosnih muslimanskih ofanziva u junu, julu i oktobru 1995. godinu do punog izražaja je došla i njegova komandantska inicijativa, kada je mnoge prelomne situacije riješio na svoju ruku. Imao je u tim poduhvatima mnogo puta i sreće, ali sreća uvijek samo prati hrabre. Treba posebno naglasiti da je često njegovo lično učešće u akciji bilo presudno, jer je uvijek išao prvi i prvi stupao u vatreni kontakt sa neprijateljem. Pošto je bio izuzetno dobar strijelac iz ručnog bacača, nerjetko su njegovi pogoci neprijateljskih bunkera odlučivali ishod borbe. U borbu nikad nije srljao, uvijek je pažljivo izviđao i pravio plan napada, ako su za to postojale i minimalne mogućnosti.
U borbami za slobodu nije štedio ni sebe ni saborce. Pet puta je bio ranjavan. Nikad nije bježao od opasnosti, svuda je sa „Belim vukovima“ spremno pristizao u pomoć i svima je pomagao. Često su zbog toga plaćali cijenu tuđeg kukavičluka. Kukavice i kriminalce je prezirao.
Volio je gusle i epske junačke pjesme i u njima tražio nadahnuće za svoje junačke podvige. Bio je potpuno svjestan za šta se bori i ratuje. Cilj njegove borbe bio je ujedinjenje svih Srba u jednu državu. U jednom intervjuu je rekao da se „Beli vukovi“ bore za to da svi Srbi žive u jednoj državi.
Bio je izuzetno pošten, nije ga bilo moguće potkupiti. Veoma osjetljiv na nepravdu, nije mogao da se pomiri sa činjenicom da će nakon rata narodom vladati ratni profiteri. Pokušao je da organizuje zakonsku borbu protiv njih i zbog toga je ubijen.
Zločinci su ubili Srđana Kneževića, ali ne mogu da ubiju legendu o „Belom vuku“. On nastavlja da živi u srpskom narodu kao simbol slobode.
Oči u oči sa neprijateljem
Foto: soko-1.blogspot.com
Milivoje Mićo Lizdek, na putu Sarajevo – Trnovo, 19. 6. 1995.
– Kada smo prošli sa boforsom i transporterom vidrom, upozorili smo Srđana da na 100 metara iznad njega dvije grupe vojnika silaze pravo prema njima. Srđan je sa vojskom skrenuo tačno sa asfalta na makadamski put koji vodi u selo Mađari i čekao da vidi čija je to vojska jer su tada muslimanske udarne jedinice razbile liniju srpske vojske, koja se povlačila prema putnoj komunikaciji Trnovo – Sarajevo.
Kada smo dobili informaciju, dogovorili smo se da ih pustimo da siđu na asfalt jer oni ne znaju da se mi tu nalazimo. Srđan je ostao na samom skretanju za Mađare, a mi nismo znali da su zarobili pet-šest naših saboraca iz Radnog voda. Kada su vidjeli Srđana, rekli su mu: „Predaj se!“, jer su ispred sebe imali štit od naših zarobljenih. Mislili su da će se on predati.
Ja sam bio sa vojskom njima sa boka i nisu me vidjeli. Počeli smo pucati po njima. Srđan je jednog pogodio posred čela. Radni vod koji je bio zarobljen počeo je bježati na stranu. Pobjegli su u pravcu Pala. Mislim da se nisu nigdje zaustavili, samo je jedan ostao sa nama jer nije mogao hodati, pa smo ga ostavili u Trnovu u bazi da čuva naše stvari. Muslimani nisu mogli da se izvuku i tu su izginuli, a dole na cesti, 100 metara niže, ubijena su četiri vojnika sa radne obaveze iz Lukavice, Srbi. Na jednom od muslimanskih vojnika bila je transportna torba sa srpskim imenom. Te smo noći formirali privremenu liniju prema Lučeviku, brdu iznad Ilovica. Kada pređeš Lučevik, slijede Lisičija glava i Palac, prema kanjonu rijeke Bijele.
Lisičija glava, 11. jul 1995.
Zatekli smo se pod samom Lisičijom glavom, na jednoj koti – ne znam kako se zove, a mrak je počeo da pada. Odatle su pobjegle jedinice koje su držale liniju, ali je došla muslimanska interventna jedinica. Vidjeli su nas kad smo prilazili i pitali ko je dolje. Srđan je rekao: „Došli smo da vam pomognemo, naši smo“. To je rekao pošto su oni bili u zaklonu, a mi na čistini. Malo smo bili i opušteni jer dugo nismo imali otpora.
Kod njih su trake na ramenu bile bijele, a kod nas svijetloplave. Mrak je počeo da pada, pa su i naše trake ličile na bijele. Muslimani su se dvoumili dok mi nismo uhvatili zaklon i sklonili se sa čistine. Onda je nastala pucnjava i razmjena pješadijske vatre, sve dok nije pao mrak. Dalje nismo išli da ne bismo upali u klin.
Tomo Gluhović, Moševako brdo, 15. oktobar 1994.
Pošto nismo mogli ozbiljnije da ugrzimo neprijatelja u rovovima, komandant Srđan je rekao „Ajde da krenemo preko livade bez artiljerijske pripreme“.
Bilo je oko sto metara livade koje je trebalo preći između nas i neprijateljskih položaja. Srđan je reakao „Ko hoće, neka ide za mnom. Ja odoh“. Za njim su pošli Mićo, Aco Sipić, Mišo Rajić, Jovan Knežević, Tiho Rabota, Zoka iz Kragujevca, Bugarin, Rastko Petronić, ja i još nekolicina- sveukupno nas dvadesetak. Krenuli smo tiho bez pripreme. Pretrali smo livadu i uskočili u njihove rovove. Bili su iznenađeni i dosta ih je izginulo. Ubrzo im je došla pomoć, ali oni nisu znali da smo mi već u njihovim rovovima. Išao je jedan bijeli džip i tridesetak vojnika. Srđan ih je pozvao: „Ajde, požurite, ubiše nas četnici!“. Kad su nam prišli, mi smo otvorili vatru i tu su gadno stradali.
Saborci o Srđanu
Foto: soko-1.blogspot.com
Novica Kapuran – Ćurka
O Srđanu bih mogao mnogo pisati i pričati. To je vitez i ratnik koji se ističe odnosom prema saborcima i borbi. Nikad nije rekao „Juriš braćo, saborci!“, već „Za mnom!“. O njemu bi pisci trebalo da pišu posebnu knjigu koliko je sebe posvetio borbi za otadžbinu i svoj narod. Kada razmišljam o njemu, čini mi se da bih mogao mnogo da pričam, a nekada mi mozak stane, ne mogu ni dvije rečenice, jer sam emotivan kada opisujem svoje saborce. Suza mi krene. U ovim nezgodnim vremenima smrt njihova je odnijela dio mene. Nema više onog humora, druženja iskrenog bez pakosti.
Srđan je bio veliki hazarder. Nije imao neku vojnu doktrinu i taktiku kada je preuzeo „Jahorinski bataljon“. Imao je razne probleme sa vojskom, jer kod njega nije bilo da se nešto ne može. Sve se kod njega može i svaka se linija može probiti i zauzeti. Pošto je bio hazarder, mnoge su kote padale zahvaljujući iznenađenju koje je priredio neprijatelju. To su bile neloginosti u vojnom smislu.
Dragan Božić
Srđan je bio i dobar čovjek i dobar vojskovođa. Rijetko se dešava da se te dvije stvari spoje. On se od nas nije odvajao i to ga je uzdizalo u mojim očima. Spavao je s nama, jeo istu hranu. Isticao se u odnosu na nas jedino junaštvom i sposobnošću. Uvijek je išao prvi. On ili Mićo. Mićo Lizdek je stvarno bio vanserijski junak i Srđanova desna ruka.
U vezi sa disciplinom Srđan je umio da bude i prijek. Tako je jednog Rusa išamarao i otjerao iz jedinice jer je pio. Disciplina je bila na nivou i tako je moralo da bude. Što on naredi, izvršavalo se bez pogovora.
Pukovnik Milan Jolović – Legenda
Prošao sam sva ratišta u Republici Srpskoj, a Srđan Knežević je jedan od najhrabrijih vojnika, boraca i komandanata koje sam upoznao. Bio je hrabar i odvažan, pošten i čestit. Imao je sve vrline koje treba da krase pravog srpskog oficira. Napoleon je rekao da više vrijedi vojska magaraca koju predvodi lav, nego vojska lavova koju predvodi magarac. Srđan je bio lav koji je predvodio lavove.
Išao sam zajedno s njim na izviđanja na Treskavici. Tu sam vidio da je izuzetno nadaren, iako nije bio školovani vojnik. Umio je da pravilno i pronicljivo ocijeni neprijatelja i donese ispravnu odluku o napadu.
General Čedomir Sladoje
Sve najbolje što u istoriji možete da nađete o nekom borcu, komndiru i komandantu, slobodno pripišite Srđanu Kneževiću i nećete pogriješiti. To je bio čovjek koji je uvijek govorio istinu, ma kakva ona bila. Ni na pamet mu nije padalo da laže. Uvijek je bio spreman da prvi izgubi glavu, pa onda ostali.
Dragan Andan
Srđanovo ubistvo je, praktično, prvo političko ubistvo poslije rata. Srđan Knežević je rat završio kao heroj, kao legenda Romanijskog platoa. Nakon rata je otišao u policiju i kao zamjenik načelnika CJB Srpsko Sarajevo. Gledajući šta se sve radilo iza prve linije fronta, gdje smo mi ratovali, a drugi se bogatili, Srđan je u jednom trenutku odlučio da krene u borbu protiv kriminala. U nekoliko navrata najavio je borbu protiv organizovanog kriminala. Mislio je da će time biti ispravljene sve nepravde koje su nanesene svima nama koji smo krvarili. Smatrao je da ratni profiteri ne smiju proći nekažnjeno. Ta njegova borba i javni istupi natjerali su kriminalce da ga ubiju. Ni danas se ne zna ko su naručioci, a ko izvršioci. Jedino se zna da su i jedni i drugi Srbi. Njegovo ubistvo posebno je gnusno jer su ga ubili pred suprugom, a to ne radi ni italijanska „Koza nostra“.
Tekst preuzet iz knjige „Beli vukovi“, autor knjige Aleksandar Stevanović