Kad su Rimljani, Osmanlije, Austrougari i ostali okupatori, pravili puteve po ovom terenu, trajali su hiljadama, stotinama godina, dok ih nismo poravnali asfaltom.
Izvođači radova, uglavnom isti. Preduzeća bliska vladajućim strukturama vlasti i pojedincima u vlasti.
Kako su oni počeli da rade i grade, rupe svako malo. Fasade otpadaju. Stakla od po tonu sa zgrade Vlade RS, padala su u prvih mjesec dana izgradnje.
Naravno, vlast i odgovorni nisu uradili ništa. Lupali su upotrebne i građevinske dozvole na sve i odmah.
“Putevi RS”, zajedno sa vlasti bliskim firmama, napravili još gori rusvaj. Milioni i milijarde nestali u rupama na asfaltu koji se može lomiti rukama.
Nikog nije sramota što smo naučili i izvještili da se penjemo i skakućemo k’o planinske koze.
Amortizaciju auta naših vođa, plaćaju građani iz Budžeta RS. Briga njihova nije.
Sve dok se oni baškare u Hurgadi, lijepe slike sa tajlandskog Puketa ili šopinguju u Dubaiju.
Ko plaća sve to? Kako uspiju dok kukaju na plate u javnom sektoru? Kreditno li se i privatno zadužuju? Trebamo li se brinuti da neće i privatno u dugove?
Ima li rata, ili se kartica “pegla”? Kakva kartica: privatna ili službena?
Na to nemamo odgovor.
Ovaj regionalni put kod Prijedora koji je danas objavio kandidat za predsjednika Republike Srpske Ivan Begić je jedan u “moru ajkula takvih”.
I niko se ne brine. Ništa. Šutnja. Imamo samo “mahanje” na FB, Tvitteru sa svih mogućih luksuzih svjetskih turističkih destinacija.
Opozicija, imenica koje više nema, standardno ne reaguje. Imaju “svoja posla” množenja i dijeljenja.
Slijedi li nam još jedan krug pobjedničkog “mahanja” u oktobru?