Predizborna kampanja je i zvanično počela, i već od ranog jutra Banjalučani su bombardovani obećanjima kandidata za odbornike i za gradonačelnika Banjaluke. Među tim obećanjima su i neka koja se ponavljaju decenijama.
Vlasti su se smjenjivale, gradonačelnici su dolazili i odlazili, a najozbiljnije probleme, koji već generacijama utiču na živote Banjalučana, niko nije ni pokušao da riješi.
Možda i zato što je za rješavanje tih, kapitalnih problema, potrebno mnogo novca, znanja, strpljenja i odgovornosti, i što onaj ko se sa njima uhvati u koštac mora biti spreman da izgubi izbore, jer su to stvari koje se ne rješavaju za 4 godine i ne krunišu slikanjem po društvenim mrežama i presjecanjem crvenih vrpci.
Vrtići
Manjak mjesta u vrtićima jedna je od transgeneracijskih traumi Banjalučana. Kako prije skoro 30 godina, tako i danas: najmanje 2.000 mališana u Banjaluci ne može dobiti mjesto u javnom vrtiću.
Postoje, istina, privatni vrtići, ali oni su preskupi, pogotovo za roditelje koji rade za minimalac, i koji bi za privatni vrtić morali izdvojiti skoro pola plate.
– Roditelji su mi pričali da su me, 1999. godine, kad sam bio beba, jedva ugurali u vrtić i to nakon godinu dana čekanja. Danas i ja imam isti problem sa svojom kćerkicom – kaže jedan 27- godišnji Banjalučanin.
U međuvremenu je izgrađeno nekoliko novih javnih vrtića, dva će biti otvorena, kako obećavaju, ovih dana, u finalu predizborne kampanje, ali sve je to premalo i nedovoljno da se problem riješi, dugoročno i kvalitetno.
Urbanistički plan
Banjaluka već decenijama nema urbanistički plan, a to je izvor mnogih problema, među kojima su i rastuća korupcija i “betonizacija” grada.
Grad bez urbanističkog plana je, kažu stručnjaci, kao država bez ustava, a u takvoj bi državi bilo moguće da se, recimo, istog dana usvoje i zakon u trgovini robovima i zakon o zabrani diskriminacije.
Upravo zato što nema urbanistički plan, u kojem bi bilo “ucrtano” gdje je škola, a gdje park ili stmbena zgrada, u Banjaluci se regulacioni planovi za pojedina naselja usvajaju “s koca i konopca”, a neboderi niču gdje im mjesto nije.
Takvo stanje, koje traje već skoro 30 godina, otvara ogroman prostor za korupciju. Već se odavno priča da gradom, ustvari, upravlja građevinski lobi.
Kandidat SNSD za gradonačelnika Banjaluke, dr Nikola Šobot, obećao je da će, ukoliko bude izabran, učiniti sve da za njegovog mandata Banjaluka dobije ovaj ključni dokument.
Vodovod i kanalizacija
Kada je 1908. godine, u doba Austrougarske, izgrađen prvi javni vodovod u Banjaluci, grad se suočio sa 2 do tada nepoznata problema: korupcijom i otpadnim vodama.
Naime, za izgradnju prvog vodovoda, vezuje se i prva velika korupcijska afera u Banjaluci: vodovodne cijevi su bile tanke i plitko ukopane, jer je dobar dio novca za izgradnju vodovoda “ispario”.
Uz vodovod nije izgrađena kanalizacija, pa se grad, kako su pisali tadašnji hroničari, uskoro našao u blatu do koljena.
Sjenka ove priča s početka 20. vijeka kao da i danas prati Banjaluku.
Još 2018. godine, u doba Igora Radojičića, rukovodioci banjalučkog “Vodovoda” su se javno hvalili da je mreža u izvanrednom stanju i da može da opslužuje “još najmanje 100.000 korisnika”. Radojičićev nasljednik Draško Stanivuković je to shvatio ozbiljno, pa je nemilice dijelio besplatne priključke na gradski vodovod i – rezultati su vidljivi ovih dana.
Kapaciteti banjalučkog vodovoda, naravno, nisu neograničeni, kao ambicije političara, pa su u mnogim naseljima ovih dana aktuelne redukcije vode.
Uz to, baš kao i 1908. godine, izgradnju novih krakova vodovoda ne prati uvijek i izgradnja kanalizacione mreže.
Tako Kuljani, jedno od najvećih prigradskih naselja u Banjaluci, još nema kanalizacionu mrežu, a nekoliko desetina hiljada Banjalučana pored kuća imaju iskopane septičke jame.
Vrbas
Lijepo je što su izgrađena šetališta pored Vrbasa, ali nije lijepo što šetači prolaze pored ispusta za kanalizaciju.Kanalizacija se ispušta direktno u Vrbas, ili kako bi rekli ekolozi: Vrbas je najveća kanalizaciona cijev u Banjaluci.
O prečistaču otpadnih voda govori se već decenijama i za sada je sve ostalo na priči. Tako je i aktuelni gradonačelnik Draško Stanivuković proljetos najavio da će Kinezi graditi prečistač, vrijedan 100 miliona KM, i da će “realizacija ove investicije početi u narednih godinu dana”. Živi bili, pa vidjeli.
Ali, to nije jedini kapitalni problem, kada je u pitanju Vrbas. Rijeka koju Banjalučani vole i koju su u pjesmama opjevali, prijeti da poplavi grad.
Još 2016. godine stručnjaci su na debati, koju je organizovala Koalicija NVO “Brana” istakli da bi Banjaluka, ako bi kiša padala neprestano 20 dana, ponovo bio pod vodom, kao 2014. godine, kada je grad pretrpio direktnu štetu od 74 miliona KM.
Na skupu je rečeno da je za temeljitu zaštitu grada od poplava potrebna regulacija Vrbasa, Vrbanje i još 26 rječica i potoka. Tada je procijenjeno da bi samo za regulaciju Vrbasa bilo potrebno oko 33 miliona KM.
Centar i periferija
Saobraćajne gužve u gradu su problem sa kojim se Banjalučani bore godinama i koji je iz dana u dan sve izraženiji, naročito u “špicevima”, kada građani idu na posao ili se vraćaju s posla.
Izgradnja kružnih raskrsnica je donekle ublažila muke Banjalučana, ali urbanisti upozoravaju da ključ istinskog rješenja nije samo u saobraćajnoj infrastrukturi, nego, prije svega, u strukturi grada.
U centru je sve: i srednje škole i fakulteti i većina radnih mjesta i trgovačkih objekata, kao i stadion, sportska dvorana i mjesta na kojima se organizuju koncerti. U centru su i najmnogoljudnija stambena naselja.
Na periferiji nema gotovo ničeg, a periferija u Banjaluci počinje već na nekoliko kilometara od Trga Krajine.
Ni prigradska naselja, poput Zalužana, Kuljana, ili Šargovca nemaju skoro nikakvih sadržaja potrebnih za život mještana, a sela oko Banjaluke su potpuno marginalizovana.
Decentralizacijom grada mnogi problemi bi bili riješeni, a između ostalog, bile bi smanjene i saobraćajne gužve.