Kada je FK “Leotar” ispao iz Premijer lige Bosne i Hercegovine, u upravi kluba nije se upalio crveni alarm.
Umjesto da se uprava uozbilji i uloži sve napore da se trebinjski klub vrati u viši rang, prema svemu sudeći ove godine FK “Leotar” igra bez ikakvog cilja Prvu ligu Republike Srpske.
Od starta sezone, igrači su dobili ugovore u kojima je predviđeno da prime 10 godišnjih plata, za razliku od prethodne sezone kada su, bar na papiru, imali 12 plata.
I ove sezone domaći igrači morali su da se zadovolje manjim sumama za razliku od pojačanja koja su stigla sa strane.
Nije to prvi put da je takav odnos prema domaćim igračima, iako su u pitanju momci na koje uvijek klub može da računa u teškim trenucima kad niko drugi neće da bude tu, poput posljednjeg ispadanja iz lige.
U ovom momentu, i jedni i drugi, već dva mjeseca čekaju na platu. Po ko zna koji put, plata na “Policama” nema.
I mimo plata, očigledno je da su finansije i nemar uprave veliki problem, s obzirom da su svlačionice u lošem stanju, a o terenu je suvišno i govoriti.
Na glavnom terenu treniraju i nastupaju sve selekcije, a tu je i ženski tim.
Drenaža na “Policama” bila je jedna od najboljih, ako ne i najbolja u bivšoj Jugoslaviji, ali će ostati u rubrici “nekad bilo, sad se spominjalo”, baš kao i učešće FK “Leotara” u Premijer ligi BiH, čiji je Leo bio prvi šampion prije 20 godina.
Reflektori, za koje je samo Grad Trebinje izdvojio blizu 2.000.000,00KM, a čija rasvjetna tijela je donirala UEFA preko Fudbalskog saveza BiH, još uvijek nisu zasjali na utakmici, iako su isprobani i paljeni u više navrata.
Treba imati u vidu da je od juna mjeseca ove godine FK “Leotar” dužan preko 9.000KM, preciznije 9.095.12KM za struju.
Kada je klub sa “Polica” u pitanju, prioriteti su se uvijek znali.
To nam pokazuje i zanimljiva činjenica da su fudbaleri u posljednjem kolu nastupali u Mrkonjić Gradu, a da su spavali u hotelu “Ćubić” u Laktašima, koji su udaljeni na sat i po vožnje od Mrkonjić Grada.
Stadion u Mrkonjić gradu, vjerovali ili ne, u ovom momentu ima daleko bolje uslove za fudbalere u svakom smislu, što govori koliko dugo je trebinjski klub ostao da tapka u mjestu.
Trava na stadionu gotovo i da se ne šiša, a o valjku da i ne govorimo. Sve su to goruća pitanja na koja bi i uprava kluba, ali i lokalna trebinjska vlast morala imati odgovor, ali odgovor u vidu činjenja.
Ni omladinska škola nije što je bila, a gotovo da ne postoje igrači koji su konkurentni za prvi tim koji igra u Prvoj ligi Republike Srpske.
Sve više djece odlučuje se da trenira u nekom od privatnih klubova, a uslovi za rad i treninge godinama se ne popravljaju.
Teren u kasarni stara je priča već godinama, a nadajmo se da će do izborne godine da dobije svoje obrise i da će djeca moći tamo da treniraju.
Trenutno stanje na tabeli Prve lige RS je takvo da je trebinjski klub na petom mjestu bez velike nade da će uspjeti da dođe do vrha i povratka u Premijer ligu BiH.
Igrači koji nose plave i bijele dresove, zajedno sa stručnim štabom zaista su jedina svijetla tačka stanja na “Policama”.
Međutim, i te dresove koje nose, nose već nekoliko godina, a da se nakon utakmice, kao što to širom Evrope možemo vidjeti, mijenjaju dresovima sa protivničkim igračima, ostali bi na jednoj garnituri do kraja sezone, a možda i još nekoliko sezona, dok se uprava kluba ne probudi iz zimskog sna.
Prema mojim saznanjima, u zimskom prelaznom roku više igrača bi moglo da napusti FK “Leotar” upravo iz razloga javašluka uprave, besciljnog tumaranja u Prvoj ligi RS, ali i plata koje kasne.
Hoće li fudbaleri pred praznike biti uskraćeni za dvije plate, ostaje da se vidi kroz nekoliko dana, kada je i posljednja utakmica u ovom dijelu sezone protiv FK “Laktaša”.
Treneru Olegu Ćuriću, koji je zaista oduvijek volio i cijenio ovaj fudbalski klub, i kao igrač, i kao trener, kao i igračima želim svu sreću i nadam se da će u upravi kluba već jednom biti sposobni ljudi koji vole ovaj klub i kojima je interes kluba makar i u mislima.
Đorđe Vučinić