Dijagnoze invazivnog karcinoma dojke i grlića materice, a zatim i brojne metastaze. Bezbroj hemoterapija, preko 15 operacija i kilometri puta pređeni do nade u bolje sutra. Sve to stalo je u osam i po godina života Maše Draganić iz Bijeljine, koja danas, sa svojih 37 godina, čvrsto stoji na zemlji kao lavica, podignute glave i sa osmijehom priča kroz šta je sve prošla i prolazi od prve dijagnoze koja joj je saopštena kada je imala 29 godina i sina od tada, samo godinu dana.
Invazivni karcinom dojke bio je prvi šok za nju i njenu porodicu, ali znala je da mora nastaviti da se bori. Nakon izvršene operacije, odlučila se na preventivnu mastektomiju, a zatim i na ugradnju implantata, što se ispostavilo kao loša odluka.
Njen organizam tada nije prihvatio strano tijelo nakon čega su uslijedile brojne operacije, presađivanje kože sa leđa na grudi zbog čega je odlučila da odustane od svega i živi život bez grudi joj joj je u tom trenutku značajno bilo samo da je živa. Iako je mislila da je tu kraj njenim problemima, život je još jednom pokazao koliko može da bude surov. Nakon redovne ginekološke kontrole, za nju je uslijedio novi šok.
„Utvrdi se da se radi o karcinomu grlića. Znači, ja sada imam još jedan karcinom. To nije karcinom koji ima veze sa dojkom niti bilo kakva metastaza nego se isključivo radi o još jednom karcinomu. Tada, po preporuci, dolazim do profesora Petra Radlovića u Beogradu gdje radim gdje radim veliku operaciju, tačnije tkz Verhajm. Tu se vade svi ženski organi zajedno sa limfama. Tako je i bilo, ja sam odradila tu veliku operaciju i stvarno oporavak poslije te velike operacije tekao je okej, iako je to stvarno teška operacija, i znam dosta koje kaže da gotovo mjesec dana nisu mogle da se kreću, ja sam tu već neki peti dan se kretala. Jer, neko sam ko u principu, kada mi je najteže sebe forsiram da idem da se krećem. Jer, organizam u principu živi ako si ti u pokretu. I tako je bilo, brzo sam se ja oporavila od te operacije. Međutim, radim kontrolu, ona je bila u maju mjesecu, u septembru radim kontrolu, ja često kažem, nekako taj septembar mjesec mi je najčešće donosio neke nevolje, i te godine takođe opet dolazi. Radimo ce-te grudnog koša i abdomena. Međutim, tad otkrivamo metastaze na kostima i na plućima“, priča Maša Dragić.
Tada je odluka ljekara bila da je pošalju na zračnu terapiju kostiju, zanemarujući metastazu na plućima. U tom trenutku, shvatila je, da njeno stanje zahtjeva pomoć na nekom drugom mjestu. Uprkos velikim bolovima koje su joj prouzrokovale metastaze na kostima, liječenje je nastavila u bolnici u Beču kod doktora koji je prihvatio da njen život preuzme u svoje ruke, iako su prognoze koje joj je dao, bile veoma loše.
„Kroz nekih mjesec dana tih pretraga, mi dobijamo nalaz da se tu radi o metastazi od 2 i po centimetra, koja je u dubinu na dušniku i da je ona ustvari sporna, koja prijeti svakog momenta da me uguši. Oni su mi i tad rekli, ne brinite, od kostiju se ne umire, ali od ovoga je već ozbiljna situacija. I tako je i bilo, krećem sa mojom prvom hemoterapijom. U međuvremenu, bolest je počela da se smanjuje i kroz nekih mjesec sam došla u prvo stanje kada nigdje više nisam imala ni jednu metastazu u tijelu što je stvarno bilo fenomenalno ako se uzme u obzir da sam na kičmi imala preko 30 i nešto metastaza. Znam da su ovdje u Bijeljini rekli da bukvalno se moja kičma više i ne vidi koliko je pokrivena metastazama. I od tog dana, moja borba se u Beču nastavila. Traju iz godine u godinu. Metastaze su i dolazile i vraćale se, dolazile su mi na jetru, dolazile su mi i na mozak i mogu slobodno da kažem da mi je na mozgu bilo najteže iako je na kostima najbolnije bilo“, dodaje Maša.
Najteže jer su je metastaze na mozgu ometale da obavlja njene svakodnevne aktivnosti. Do tog trenutka Maša je osoba koja živi aktivan život. Sama putuje, vozi, leti avionom, radi, ali zbog takve dijagnoze njeni snovi srušeni su u trenutku kada su joj ljekari zabranili da funkcioniše pa i boravi sama. Tada je spas odlučila da potraži u vjeri i crkvi. Nakon posjete i molitve u manastiru Tumane, vidno se, priča osjećala bolje.
„Ja sam stvarno nekako vjerovala u sve to što radim u te molitve i u lijekove koje primam i sve što pijem i kroz nekih mjesec dana, mi smo došli u neku fazu, naravno, prošla sam i gama nož, to je intervencija koja se radi na mozgu za metastaze. Ja sam nakon mjesec dana dovela sebe u stanje da sam mogla sebe da odvezem u manastir Tumane, što je stvarno bilo nevjerovatno“, kaže Maša.
Nakon svih ovih godina njene lavovske borbe, najteže joj pada to što joj život nije pružio priliku da svom sinu podari brata ili sestru. I to je jedina pomisao koja joj tjera suze na oči, iako za plakanje ima bezbroj razloga. Ali jačina njenog uma, nadvladala je sve dijagnoze koje je svojim vedrim duhom bacila u sjenku.
„U tom momentu, kada su mi iznosili prijedlog za tu operaciju Verhajm i kada su mi saopštavali da neću moći imati više djece, to jeste onako bila stvarno najbolnija stvar, ali sam se vodila tada u tom momentu, nema veze, ne mogu da budem neskromna, ne mogu da budem nezahvalna, Bog mi je podario jednog sina i stvarno sam presrećna sa njim. I on mi je, da kažem, oslonac najveći u svemu ovome, podrška i motivacija i kad mi je ono najteže, kad pokleknem, prosto njega kad vidim, znam da nema odustajanja“, dodaje Maša.
Sebi dozvoli trenutak slabosti, ali veoma kratko, na sat ili dva, nakon čega staje na noge i ide dalje, jer za nju predaje nema. Iako je nadljudskom borbom uspjela da se riješi većine metastaza, nedavno su joj se na kosti vratile nove.
Ali, to je ne sprečava da razvuče najljepši osmijeh na svijetu, putuje i živi život punim plućima, iako na svaki 21 jedan dan ide na hemoterapije na koje se sama do Austrije vozi, primi ih, a onda sa velikim nestrpljenjem vraća kući kako bi vrijeme provodila sa porodicom i sinom koji joj je na ovom teškom životnom putu svijetla tačka, oslonac i snaga da može i mora bolje i jače. Maša je i zaposlena, vlasnica je ženskog butika, a da bira najbolje modne komade za sve pripadnice nježnijeg pola, nije joj teško ni da pređe hiljade kilometara.