O Bože, ima li te igdje da bar ovu djecu spasiš – rečenica je rođake Mile Vukmirovića koju će on pamtiti do kraja života.
Mile koji ima 91 godinu u logorima je izgubio 18 članova samo uže porodice, a o široj da se ni ne govori. Ostao je siroče.
– Kad dođem ovdje isplačem se, oca sam vidio na Kozari, uzeo je pušku tamo, ubijen je u Jasenovcu, ne znam kada – ispričao je Mile.
Prisjetio se da su ga zarobili Nijemci, a da su ga u Jasenovcu preuzele ustaše. Iz Jasenovca su logoraše odvodili u Donju Gradinu.
U Jasenovac i Donju Gradinu Mile dolazi svake godine i kaže da će dolaziti dok god bude mogao.Na obilježavanjima on priča svoju životnu priču kako bi prenio istinu o zločinima.
Kaže da mu se ne sviđa prikazivanje logora u filmovima da su imali kašike, da su igrali lopte, jer kaže, to nije istina.
Na pitanje kako se spasio iz Jasenovca tekao je da je Crveni krst popisao djecu koja je kasnije nisu smjela biti izgubljena. Iz Jasenovca su prebačeni u Novsku, pa u mjesto Paklenicu, a na kraju su vraćeni preko Save.
Član Udruženja logoraša “Jasenovac” Beograd Vitomir Vasilić iz sela Strigovi zarobljen je sa 2 godine, zajedno sa majkom, braćom i sestrama.
– Po priči majke, u Jasenovcu smo ležali na slami bez ičega drugog. Svako jutro su odvozili puna kola djece koja su umrla zbog gladi, bolesti, nehigijene – kaže on.
Njegov otac je imao mnogo prijatelja, a jedan od njih koji se prezivao Vidović uspio je spasiti njih i mnogo drugih ljudi iz tog kraja.
Kaže da su majku odvojili od djece u poseban logor da ide u Njemačku. Na svu sreću uspjela je preživjeti.Vitomir dolazi u Donju Gradinu da se ne zaboravi šta se sve dešavalo, ali i da ukaže da je potrebno da jednog dana prestane mržnja između naroda.
Vlada Republike Srpske proglasila je 27. april Danom žalosti povodom sjećanja na žrtve ustaškog genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.