Potresna ispovijest Dragana Vasića i masakr Srba u Ledićima kod Trnova juna 1992. godine bila je povod da novinar RTRS Gvozden Šarac, autor dokumentarnog filma “Starobrodski mučenici” o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu, započne ekranizaciju novog dokumentarca o stradanju Srba u Ledićima radnog naslova “Čiko, ja sam živ nemoj da me ubiješ”.
U razgovoru za “Vesti” Šarac objašnjava da mu je cilj bio da se javnost u BiH suoči sa istinom o stradanju sarajevskih Srba tokom posljednjeg rata.
“Želja mi je da napravim film kako se ne bi zaboravio zločin i kako za koju deceniju neko ne bi rekao da u Ledićima nije bilo masakra jer Srbi tamo nikada nisu ni živjeli i da je sve to srpski mit. Dakle cilj mi je da napravimo dokument zasnovan na činjenicama i istini da su neljudi, u uniformama tzv. ARBiH i HOS-a sa svojim imenom i prezimenom, pobili srpske civile ne hajući za plač bebe, djecu i suze njihovih majki. Ako to neko shvati kao antiratnu priču, da se ne ponovi zlo biću srećan”, objašnjava Šarac.
Kada se očekuje premijera?
“Televizijska premijera će biti naravno najpre na RTRS, a film je trenutno u fazi postprodukcije i montaže grafičkih i vizuelnih efekata i očekujem da bi u avgustu trebalo da bude emitovan. Želja porodica ubijenih iz Ledića kao i preživjelih iz tog sela jeste da premijera filma bude u Istočnom Sarajevu. Kod svih osjećam nasušnu potrebu da se ekranizuje stradanje sarajevskih Srba. Ljudima je dosta laži i propagande “druge” strane da su Srbi loši, agresori, a danas u Sarajevu ima više ilegalnih migranata sa Bliskog istoka, Pakistana i severa Afrike nego Srba.”
Kako ste došli do priče o Draganu Vasiću?
“Godinama unazad, i RTRS, ali i moje kolege i ja izvještavamo sa pomena ubijenim Srbima u Ledićima. Tako smo i saznali da je jedan dječak preživio masakr, ali da ne želi da o tome govori. Jedino se za njega čulo prije osam ili devet godina kroz dirljiv tekst vladike Grigorija. Međutim, početkom ove godine, doprli su “glasovi” i želja porodica iz Ledića da se o stradanju njihovih najmilijih snimi opširnije svjedočanstvo. Odmah sam potražio Dragana svjestan važnosti da napokon progovori o onome što je vidio i doživio. Ispostavilo se da je zapravo on namjeravao da pozove mene jer mu je muka od bošnjačke propagande kako su samo oni stradali, a Srbi ubijali.”
Da li ste, tokom snimanja, pokušali da stupite u kontakt i sa vojnikom koji je Draganu spasao život?
“Znam da je ključno pravilo tražiti suprotan stav, međutim kontaktirati “drugu” stranu, onu koja je ubijala civile, starice, djecu, znate tome se protivi zdrav razum. Da li treba da nađem pripadnike tzv. ARBiH ili HOS-a i da mi objasne zašto su pucali u bebu od 18 meseci Miluna Tešanovića, njegovu majku, 11-godišnjeg Dragomira i 12-godišnju Danijelu Tešanović, 12-godišnju Slađanu Sekulić i na kraju na Dragana Vasića, da mu dam prostor da se pravda za stravičan zločin? To je suludo. Neka se time bave istražni organi jer svedočenje Dragana Vasića, ne traži “drugu” stranu.”
Da li je zločin u Ledićima i jedini “neispričani” događaj iz Sarajeva tokom poslednjeg rata?
“Zločin u Ledićima je samo jedan u nizu počinjenih nad sarajevskim Srbima. Ubijani su u stanovima, odvođeni na Kazane gdje su likvidirani. Kroz 211 logora prošlo je nekoliko hiljada Srba. Zaboravlja se da je logor Silos zatvoren poslije okončanja rata, na Savindan 1996 – istog dana kada i Aušvic. U tim “neispričanim” pričama je i sudbina devetogodišnje Mirjane Dragičević iz decembra 1992. kada su je u Ilijašu silovali i ubili mudžahedini i to ispred majke. Stravična je i priča Milice Lalović i Nataše Ućur koje su ubijene snajperima 1995. na Grbavici dok su se, tokom primirja, igrale lastiša. Bezbroj je primjera tih “neispričanih” priča za koje Zapad ne želi da čuje i vidi. Srbima su odavno dodijelili ulogu negativaca, genocidaša i to “ovjeravaju” haškim presudama. Ti Srbi “mučitelji i zlotvori”, kolektivno su tokom rata iščezli iz Sarajeva.”
A mogu li ovakve priče, poput Draganove, da pomognu u pomirenju naroda u BiH?
“To je pitanje od milion dolara. Možda bi to i bilo moguće ako bi Bošnjaci priznali da su pripadnici njihovog naroda ubijali, a ne da su jedino oni bili žrtve. Zločina je bilo na sve strane, žrtava je bilo na svim stranama, dobrih ljudi u teškim vremenima bilo je na svim stranama. Jedan od njih je dr Mustafa Pintol koji je u trenucima kada su se Srbi i muslimani teško zakrvljeni, preuzeo jedno dijete, čuvao ga sve do razmjene, rizikovao svoj i život svoje porodice. Za takvo djelo dr Pintol zaslužuje ne samo zahvalnost srpskog naroda već i da ga pamtimo kao pravednika, humanistu, čovjeka u neljudsko vrijeme.”
Mještani – glumci
Gvozden Šarac otkriva da će dobar dio dokumentarca biti potkrijepljen igranim scenama – rekonstrukcijom masakra Srba iz Ledića.
“U tome su nam mnogo pomogle porodice iz Ledića koje su “glumile” taj postradali srpski zbjeg i pripadnici MUP-a Republike Srpske koje sam “obukao” u uniforme tzv ARBiH i HOS-a. To je za “statiste” ali i moje kolege i mene bilo novo, profesionalno iskustvo. Snimljeni materijal, kada recimo vojnici ubijaju djecu i žene je toliko uvjerljiv da pojedine kolege kada sam im pokazivao u montaži nisu mogle da gledaju koliko ih je potreslo”, ističe Gvozden Šarac.
Zločin bez kazne
Za zločin u Ledićima niko nije odgovarao?
“Tako je. I to je sramota pravosuđa i ove države BiH. Marta ove godine, Sud BiH je oslobodio odgovornosti za taj i zločine nad 124 srpska civila u opštini Trnovo, Edhema Godinjaka, Muderisa Šarića i Mirka Bunjozu. Zamislite da sud nije našao dokaza i pored Draganovog svjedočenja. E, to je pravda koju Srbi dobijaju iz tog Suda. Prema Izvještaju Komisije za Sarajevo, u tom gradu u ratu ubijeno je oko 3. 000 Srba, silovano na desetine Srpkinja, logori su bili na sve strane. Od svega toga postoji samo sramno mala presuda za Silos i jedna presuda za zločine Jukinih jedinica na Alipašinu polju. To je sve od pravde za Srbe”, zaključio je Šarac.