Ratne vatre koje pripadnici tkz. države Kosovo pale danas, ali i nedavno, prijete, nažalost, da se preliju na čitav region i zapale ionako zapaljivi Balkan.
Hajdučija zločinačke OVK ogrnuta u uniforme tkz. ROSU jedinica samo je nastavak zlokobne politike koja se decenijama sije iz Prištine, a koju sada žele da požanju pripadnici krvave do lakata OVK grupacije.
Jer, osim ratničkih truba, lažnih trubadura iz šuma sa Kosmeta, oni ništa ne mogu drugo da ponude narodu koji živi u granicama južne srpske pokrajine.
Rat, oružje i nevino prolivena krv je jedina politika ekstermista iz Prištine, koju podržava Podgorica i Zagreb, koji su među prvima pohitali da daju legitimitet lažnoj tvorevini u srcu Balkana.
Drumski razbojnik Aljbin Kurti nastavlja da iz dana u dan provocira sukobe na sjeveru Kosmeta, gurajući u otvorene sukobe svoje sunarodnike sa komšijama Srbima, Crnogorcima i ostalim nealbanskim življem.
Predstavnik lažne države Kosovo Aljbin Kurti već mjesec dana zvecka oružjem, region i Evropa ćute, a Srbija i njeno rukovodstvo, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, pokušavaju mudrom politikom da ne gurnu svoju zemlju u još veći haos od onog koji smo imali 1999. godine. Lako je danas sjedjeti u toplom domu i preko društvenih mreža, kuckajući na tastaturi, sa bezbjedne udaljenosti od žarišta, pozivati na rat, otpor, borbu i još jedno krvoproliće.
Najlakše je baš danas, možda lakše nego 1941. ili 1914. dunuti u ratničku trubu i gurnuti ionako izranjavani narod u još jednu borbu čiji ishod je unaprijed poznat.
Nije ovo vrijeme za ratovanje i krvoproliće. Rat i sukobi su danas potrebni jedinoj nesrećnoj Prištini i nalogodavcima koja drugu politiku, osim ratne, niti ima, niti poznaje. Niti priznaju. Za njih je jedina politika prolivena srpska krv.
Svaki pucanj, čak i u vazduh, sa druge strane Ibra, dao bi legitimitet naslednicima OVK zločinačke organizacije. Ali predaje nema. Ni odstupanja. Ni za milimetar.
Srbija je danas pokazala da je odlučna u namjeri da zašititi svoj narod. Po svaku cijenu. Spremni na kompromis, odlučni da odbrane svoj narod i njihova ognjišta.
I ništa danas ne razotkriva svu farsičnost lažne države Kosovo kao pucanj na goloruke ljude. Na Srbe.
Isto kao što je i pticama na granama danas jasno da je naš Kosmet naš zavjet. Naša prva misao o slobodi, a ujedno Kosmet u sastavu Srbije je trn u oku centrima moći. I Vašingtonu i Londonu i Berlinu.
Ne mogu i nikada neće moći da shvate svi oni odlučnost i namjeru, žilavost i hrabrost srpskog naroda da opstanu držeći se makar i za poslednju laticu kosovskog božura. Nema tog pucnja koji može da otrgne Srbina sa Kosmeta od latice kosovskog božura.
I nije Kosovo i Metohija izgubljeno. Nikad neće ni biti. Dok god je i poslednjeg Srbina kojem na usnama stoji poklič: “Dogodine u Prizrenu”. I svaki Srbin će to s ponosom reći sve dok ne kaže i sebi i svijetu: “Ovo je ta godine, srećna ti sloboda moj Prizrene”!