Pad vlade Zdravka Krivokapića pokrenuo je niz dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni, prvenstveno formiranje manjinske vlade na čelu sa mandatarom Dritanom Abazovićem. Iako prvobitno predstavljen kao koncept koji će biti ponuđen svim političkim akterima, ipak je sve izvjesnije da će ona biti u načelu podržana samo od strane DPS-a, satelitskih i manjinskih stranaka i URE, čime se na vlast de facto vraća bivši režim Mila Đukanovića. Povratkom na vlast DPS-a i njihovih satelita ponovo se pojavila mogućnost izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti koji je i pokrenuo veličanstvene litije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, ali ovog puta Đukanović sigurno neće praviti fatalnu grešku koja ga je koštala gubitkom vlasti 2020. godine.
Đukanović nikad nije odustao od autokefalne crnogorske crkve
Fakat je da ni Đukanović ni njegova partija nisu odustali od zaokruživanja crnogorskog nacionalnog projekta, gdje je jedino pitanje koje je ostalo otvoreno, pitanje Srpske pravoslavne crkve, ili sve učestalije tzv. „Pravoslavne crkve u Crnoj Gori“. Prethodnih godina, nakon obnove nezavisnosti, Đukanović je zajedno sa svojim partnerima formirao novu verziju crnogorskog identiteta, primarno oko svoje ličnosti, ali i preko „crnogorskog jezika“ i kreiranja narativa o crnogorskoj posebnosti od srpskog naroda, što se vrlo lako može opovrgnuti čitajući književna djela i dokumenta iz crnogorske istorije. Ipak, projekat je ili sproveden ili u sprovođenju, a pitanje pravoslavne crkve je, po suverenističkom viđenju, jedino pitanje koje je ostalo otvoreno u zaokruživanju posebnog identiteta Crnogoraca, i na tome se svakako insistira.
Govoreći o crkvi, neizbježno je pomenuti i njeno kanonsko ustrojstvo. U crnogorskom slučaju, činjenica je da predsjednik države kao svjetovna vlast nema nikakve ingerencije da se bavi crkvenim pitanjem u Crnoj Gori već da o tome odlučuju pomjesne crkve i da se pitanje oko naziva crkve i njene autonomnosti ili autokefalnosti dešava samo uz blagoslov majke Crkve odnosno Srpske pravoslavne crkve. Svakako, ostavivši kanone po strani, litije su pokazale i koliku podršku Srpska pravoslavna crkva ima u narodu, a poslanici Demokratskog fronta su u noći izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti bili spremni i fizički da spriječe da se Zakon izglasa i oduzme imovina Sprskoj pravoslavnoj crkvi.
Svakako, litijska istorija je već ispisana, ali stranice istorije još uvijek nisu do kraja ispisane, a u ovom trenutku ih očigledno živimo.
Veličanstvene svenarodne litije su svakako pokazale Đukanoviću da je svoju šapu stavio na pogrešno mjesto i tu šapu je narod i uklonio sa svetinja. Ipak, šapa će zasigurno ponovo doći, samo u drugom, bezbolnijem i neprimjetnijem obliku, što je suštinski i manir Demokratske partije socijalista i Mila Đukanovića na njenom čelu, a oči su uperene u manjinsku vladu kao taj neprimjetniji oblik udara na svetinje.
Da li formiranje manjinske vlade predstavlja opasnost i izglasavanje novog Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji će ugroziti Crkvu?
Interesantna je politička igranka koja se sprovodi poslednjih dana a nakon pada vlade Zdravka Krivokapića, a koja je praktično pala uoči dešavanja na Cetinju i haosa u bezbjednosnom sektoru, gdje je došlo do apsolutne podjele vlade na strane koje su se protivile ustoličenju i na one koje su željele da se ono sprovede na način poštovanja Ustavom zagarantovanih vjerskih prava. Hronologija događaja je nakon toga bila jako interesatna – u političku igru se uključio zamjenik specijalnog izaslanika SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, kao i već prepoznate briselske birokrate- Miroslav Lajčak, Tonino Picula, Viona fon Kramon, Vladimir Bilčik i počasna svita koja sprovodi politički inžinjering na prostorima Zapadnog Balkana.
Nakon tih posjeta, bolje informisaniji građani Crne Gore mogli su pretpostaviti šta slijedi i da su dani Krivokapićeve vlade gotovo odbrojani. Tako je došlo i do program “Evropa sad“ koji je pokrenuo ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić koji podiže minimalnu zaradu sa 222 evra na 450 evra što je predstavljalo njegov politički odgovor na buduće rušenje vlade Zdravka Krivokapića i njegovu pripremu za naredne parlamentarne izbore.
Sve je ovo i prošlo, vlada je pala, predsjednik Skupštine je smijenjen, i očekivalo se formiranje „prozapadne vlade“ koja bi garantovala evropsku politiku u vremenima ukrajinske krize.
Ipak, interesantno je zapitati se – da li ova vlada predstavlja opasnost po Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i vraćanje stare verzije Zakona o slobodi vjeroispovjesti na velika vrata?
Formiranje vlasti sa Demokratskom partijom socijalista svakako nosi sa sobom i ove opasnosti. Kompletna politička garnitura aktuelne opozicije je ona koja je u crnogorskom parlamentu i izglasala Zakon o slobodi vjeroispovjesti i predstavlja lica koja su izopštena iz Srpske pravoslavne crkve, a tadašnji premijer Duško Marković i aktuelni predsjednik države i pasivni inicijator zakona Milo Đukanović su odlučeni od krštenja.
Odluka URE da formira vlast, kako su naveli, uz podršku Demokratske partije socijalista, svakako vraća DPS na velika vrata u Crnoj Gori a samim tim, daje se zaključiti, i opasnost od povratka Zakona o slobodi vjeroispovjesti na velika vrata, ali u nekom drugom modelu, i to nije nerealno očekivati u nekom budućem periodu.
Niko se ne protivi konceptu manjinske vlade, protive se podršci DPS-a
Neka bude ostavljeno po strani sve što je uradila vlada Zdravka Krivokapića, od smjene ministra Leposavića, do kreiranja sopstvene partije, okretanja leđa svojim dojučerašnjim saveznicima i neviđeno (a)političko licemjerje i bezobzirna neodgovornost premijera iz Cuca, ipak je mnogo štetnije po Crnu Goru kreirati vlast sa ekstremizovanom Demokratskom partijom socijalista.
Očigledno je da nije moguće formirati vladu u okviru parlamentarne većine zbog prevelikih različitosti izbornih programa 3 koalicije, a primarno GP URA koja insistira na svom programu, što im donekle daje pravo da zahtijevaju i na njegovoj implementacije. To ipak nije slučaj već idu mnogo dalje iznosivši maksimalističke zahtjeve akterima političke scene. Osim što to donosi nestabilnost u društvu, to ih potencijalno može činiti neželjenim faktorom u bilo kojoj narednoj izvršnoj vlasti koja se u budućnosti, nakon manjinske vlade, bude formirala. Ovo naravno ne abolira Krivokapića od lične odgovornosti za stanje u društvu već prosto konstatuje činjenično stanje da je potrebno formirati vladu u okviru parlamentarne većine, a sav strani nepolitički faktor, kakav i jeste Krivokapić, treba odstraniti kao kancerogeno tkivo.
Nadalje, manjinska vlada samo po sebi jeste legitiman način vladavine u demokratski razvijenim društvima, što Crna Gora još uvijek nije. Suštinski, projekat manjinske vlade je i mogao da uspije i sam po sebi ne predstavlja problem, već nešto o čemu se i može razgovarati i postići neki načelni dogovor oko prioriteta vlade koji se moraju sprovesti do određenog roka. Problematika leži u činjenici da će tu vladu podržati Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića, a koju su isti ti političari koji danas osnivaju manjinsku vladu okarakterisali kao političko krilo mafije.