29.7 C
Banja Luka

Antifašizam u Bosni i Hercegovini

Antifašizam u BiH je tema oko koje se narodi u BiH spore godinama. Bošnjačka strana Srbima osporava njihov antifašizam jer Srbi danas većinski glorifikuju JVuO i smatraju da je većina Srba bila u ,,četnicima Draže Mihailovića“ koji su bili kolaboracionisti nacista.

Tako imamo spornu izjavu Nermina Nikšića (prmijera FBiH) gdje narodu Republike Srpske govori kako su prevareni i kako su ,,oni“ poraženi u Drugom svjetskom ratu. Ne znam na koje to ,,one“ misli ali većina potomaka boraca NOVJ su upravo Srbi iz Republike Srpske, koji su inače ostatak Srba preživjelih zapadno od Drine nakon dva genocida.

Istoriografija SFRJ nam može pokazati samo da je jedan, većinski srpski antifašistički pokret (NOVJ) porazio drugi antfašistički pokret, isto tako većinski srpski (jer JVuO nije bila jednonacionalana niti stvorena u svrhu stvaranja Velike Srbije).

Novinarka je bila nespremna dati adekvatan odgovor i jedino što je imala da kaže Nikšiću je da je ovo Republika Srpska na šta joj on odgovara da je RS dio BiH što je i u pravu. To me i podstaklo da napišem ovaj tekst.
Druga sporna izjava je ona od strane ministra spoljašnih poslova BiH Elmedina Konakovića koji na ironičan način čestita Dan Republike svim građanima BiH a posebno onima u RS-u.

Ne vidim tu potrebu za ironijom jer su upravo Srbi iznjeli tu pobjedu pa imaju i pravo da je ne slave, i to ne daje za pravo drugima da je prisvajaju samo zato što je se Srbi odriču. A razlog što se 25.11. ne slavi u Republici Srpskoj je to što je na taj datum pogažena sva borba Srba za oslobođenje od 1878. ali i ranije. Dvadset godina nakon Drugog svjetskog rata (inače neka mjesta iz BiH su zbog ogromnog stradanja Srba tek nakon 20 godina dala prvog vojnika u JNA) Srbi po prvi put nisu većinski narod u BiH zbog ogromnog stradanja, najviše mladih, reproduktivnih stanovnika ali i dijece.

I tu se slažem sa Nikšićem da su Srbi prevareni. Ali od Bošnjaka, Hrvata i Slovenaca koje smo velikodušno primili u zajednicu (Kraljevina SHS) i oslobodili plaćanja ratne odštete za Prvi svjetski rat.

Međutim, nije jasno zašto Bošnjaci toliko firsiraju ovaj datum. U trenutku dešavanja ovog događaja (Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a) njih je u NOP-u bilo 4 000 do 7000 (zavisno od popisa i procjena snaga NOVJ). Od 172 delegata prvog zasjedanja ZAVNOBiH 108 delegata bili su Srbi dok je muslimana bilo 44, a mnogi od njih su se izjašnjavali ili kao Srbi ili kao Hrvati. Najveći cilj koji je zadat na ovom zasjedanju je veće uključivanje muslimana u NOP jer ono do tada nije bilo na zavidnom nivou. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a hrvatski delegat Vladimir Bakarić je izjavio: ,,Na prvom zasjedanju mi smo više bili predstavnici srpskog otpora u Hrvatskoj nego predstavnici NOP-a Hrvatske“. A na trećem zasjedanju ZAVNOBiH 26.04.1945. u Sarajevu general Hamdija Omanović izjavljuje: ,,neki ljudi govore da muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi muslimani moramo priznati da se ogromna većina muslimana našla na strani okupatora“.

Prvo zasjedanje imalo je jednog predsjednika, Vojislava Kecmanovića, dobrovoljaca u srpkoj vojsci tokom Balkanskih ratova i tri potpredsjednika. Tri od 4 člana, osim Aleksandra Preka (Hrvat) bili su Srbi a jedino ime je sporno, Avdo Humo, koga Bošnjaci svojataju.

Međutim ako krenemo tragati za njegovim korijenima vidjećemo da mu je stric, Hamza Humo, hapšen od Austrougara zbog velikosrpskih ideja na Banjalučkom veleizdajničkom procesu. A sam Avdo u knjizi ,,Ko je ko“ napravljenoj po uzoru na američku knjigu ,,Who is who“ lično se izjasnio kao Srbin. I ako 50-ih godina muslimani nisu dobili status naroda, Avdo se mogao izjasniti i kao Jugosloven.

Sa druge strane Srbi isto optužuju Bošnjake da su bili na strani nacista i da su jako malo bili zastupljeni u partizanima. Istoriju Drugog svjetskog rata teško je raspetljati ali najbolji odgovor na ova pitanja daće nam istoriografija države koju su KPJ i partizani stvorili. Oni su ,,jedini“ antifašisti i oni će nam najbolje opisati događaje iz rata u kome su učestovali i postali jedini pobjednici. O antifašizmu neka nam govore ,,jedini“ antifašisti, kako to često vole da naglase ostali narodi bivše SFRJ.

SFRJ je sačuvala dokumentaciju iz ratnog perioda koja je u više navrata objavljivana nakon rata, najčešće kroz memoare njenih prvaka, ali i kroz zvaničnu istoriografiju. A evo šta možemo da izvučemo statistički iz istoriografije SFRJ!

Najveći broj muslimana tokom početka Drugog svjetskog rata i sve do 1943. bio je u redovima NDH. Na vrhuncu moći 1943. NDH je imala oko 90 000 vojnika (plus Pavelićeva garda od 6000 vojnika i manje jedinice koje nisu bile u sastavu ustaških vojnica) od toga u BiH oko 30 000. Procentualno, na teritoriji BiH muslimani su do 1943. činili 52% pripadnika vojske NDH odnosno 30% ukupnog ustaškog vojnog i političkog aparata. U političkoj organizaciji hrvatske države zauzimali su visoke položaje. Tako su potpredsjednici vlade NDH bili braća Osman i DŽafer Kulenović a ministri u toj vladi bili su Mehmed Mehičić i Himlija Bešlagić dok su zamjenici ministara bili Hakija Hadžić i Junuz Mehmedagić. Asim Ugljen bio je predsjednik Vrhovnog suda NDH a potredsjednik je bio Ademaga Mešić dok je jedan od pobočnika bio Alija Šuljak.

Ismetbeg Gavran Kapetanović bio je drugi potpredsjednik Hrvatskog narodnog sabora i veliki župan vrhbosanski (Sarajevo), Avdo Abdulah Ferizbegović veliki župan Velike župe Usora i Soli u Tuzli, Husein Alić veliki župan Velike župe sane i Luke u Banjoj Luci, te Mesud Kulenović saborski bilježnik. U Hrvatskom državnom saboru bilo je ukupno 15 muslimanskih Hrvata.

Hasan Šuljak bio je hrvatski predstavnik u Budimpešti, a Salih Baljić generalni predstavnik u Lјubljani
Generali su bili Salih Alikadić, Junuz Ajanović, Moamer Hromić i prethodnik Jure Francetića komadanta zloglasne Crne Legije Bećir Lokmić. Ta ozloglašena jedinica imala je i preko 1500 vojnika a 70% njenog sastava činili su Muslimani Istočne Bosne. Još 20 muslimana bili su visoki oficiri u redovima NDH.

Sa padom Italije, strahom od asimilacije od strane ustaša i utapanje BiH u NDH, dolaskom na ideju o stvaranju samostalne države i sve većih zločina ustaša nad Srbima čije su odmazde, koje su sprovodili četnici (JVuO), najviše plaćali podrinjski i hecegovački muslimani, a jako često i civili, muslimani sve više napuštaju redove NDH, jer su ustše bile nesposobne da ih zaštite. Oni početko 1943. formiraju sopstvene milicije i jedinice poput ,,SS oruzana gorska divizija Handžar „. Ta jedinica imala je oko 26 000 pripadnika, muslimana oko 23 000, dok su oficiri bili uglavnom NJemci, i samim tim bila je pod njemačkom komandom.

Osim nad Srbima činila je zločine i nad muslimanima komunistima a po istoriografiji SFRJ jako često u sadejstvu sa ,,četnicima Draže Mihailovića“. U Podrinju su od strane te jedinice pobijene cijele porodice i spaljena čitava muslimanska sela.

Po ovome muslimani su bili najbrojniji u kvislinškim redovima a nakon toga, do 1943. i po dokumentciji JVuO ali i KPJ, bili su najbrojniji upravo u ,,četnicima“? Razlog za to možemo možda najbolje shvatiti u izjavi Nimete Jahić u emisiji kod Senada Hadžifejzovića da je u Kraljevini Jugoslaviji muslimanima bio zagarantovan svaki vid slobode a najviše onaj vjerski i da su u Kraljevini živjeli jako lijepo. Takođe, Krljevina SHS je prva u Evropi izjednačila islam sa hrišćanstvom.

Kraljevina je imala i šeritatski zakon koji je u Turskoj ukinut. Pošto je KPJ zabranjivala vjeru, to je bio i logičan ishod orjentacije muslimana i u JVuO, bar onog dijela jugoslovenski i srpski orjentisanih. Nešto slično desilo se i u poslednjem ratu sa vojskom Fikreta Abdića Babe. Inače Nimeta je ćerka poslednjeg osmanskog paše i žena poslednjeg bosanskog kadije.

Rođena je 1922. čitavog života bila je ugledna među muslimanima i Bošnjacima, a 2014. su je izabrali i za ličnost godine.
Procenat muslimana u jednom trenutku iznosio je 12% svih snaga JVuO. NJih 4000 bilo je pod direktnom komandom Draže Mihailovića dok je njih 4000 (po nekim izvorima bilo ih je i 8000 a po ustaškim 2000) bilo u Muslimanskoj nacionalnoj vojnoj organizaciji. Predsjednik ove organizacije bio je predratni načelnik Konjica Ismet Popovac. Zajedno sa Mustafom Pašićem, sudijom iz Mostara, i Mustafom Mulalićem iz Livna, bio je glavni ideolog i propagator četničkog pokreta Draže Mihailovića među muslimanima. Od početka 1942. godine radili su na formiranju muslimanskih četničkih odreda.

Draža Mihailović sa muslimanima

Najviše su djelovali u oblasti Mostara, Gacka, Konjica i Nevesinja gdje su formirali 7 četničkih bataljona (batljon broji između 300 i 500 vojnika). Vjerovali su da će saradnja sa četnicima zaustaviti četničke odmazde nad muslimanima a svojim sunarodnicima izdali su proglas u kome ih optžuju što nisu spriječili ustaške zločine nad Srbima. U istom proglasu se navodi da su „muslimani, iako ne svi, pomogli ustašama da do oktobra 1942. godine pobiju više od 700 000 Srba i da su stoga dužni da odmah osnuju muslimanske četničke odrede i da bratski podrže četničke akcije protiv svih neprijatelja srpskog naroda“.

Najpoznatiji predstavnik muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Sarajeva. Tokom Prvog svetskog rata bio je dobrovoljac u srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde sa mačevima. Odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata stavio se na raspolaganje Draži Mihailoviću, koji ga je poslao u Istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića.

Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon. Komunisti su ga uhvatili 1943. godine u Stranama kod Uloga, srez Nevesinjski, zajedno sa još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred smrt je uzviknuo: „Živeo kralj, živeo Draža, dole Tito!“

Nisu svi muslimani stradali od komunista. Mulalića su komunisti osudili na višegodišnju kaznu zatvora, a u optužnici je stajalo da je Srbin muslimanske vjeroispovjesti. Više sreće imao je njegov drug Alija Konjhodžić koji je emigrirao sa četnicima u Kanadu gdje je izdavao muslimanski četnički list ,,Spomenica“. Tokom rata komandovao je muslimanskim bataljonom u okviru Nevesinjske brigade.

Takođe, tu treba spomenuti i Huseina Rovčanina, muslimana koji je poginuo štiteći odstupnicu Pavlu Đurišiću, optuženom za najsvirepije zločine nad muslimanima.

Njegov Komoranski odred branio je Srbe 44-te od komunista. Istaknuti muslimanski predstavnici u Ravnogorskom pokretu bili su i Mustajbeg Hadžihuseinović, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stolca, Mustafa Leko iz Blagaja, DŽemal Kršlaković – imam mudris iz Konjica, hafiz i član ulme medžlisa u Sarajevu Muhamed Pandžo, doktor Muhamed Begović profesor univerziteta u Beogradu, imam Abdulah Hodžić iz Beograda i upravnik „Gajretovog“ doma u Beogradu Mehmed Ćemalović…

Ovi muslimani su se izjašnjavali kao Srbi islamske vjeroispovjesti a i danas ih ima oko 4000.
Pošto mnoge akcije JVuO nisu uspjele a nakon odmazde JVuO nad muslimanima u februaru 1943. poraslo je i nepovjerenje muslimana u JVuO i regrutacija muslimana u redove JVuO značajno je opala. Odmazda je dala efekta da se zaustavi nasilje muslimana nad Srbima (slično se desilo i u Topličkom ustanku 1917. kada Srbi ubijaju bugarske civile nakon bugarske torture nad civilima u južnoj Srbiji tokom okupacije u Velikom ratu.

Inače po međunarodnim zakonima odmazda 1:1 nije se smatrala zločinom) i to da muslimani masovnije napuštaju redove NDH. Oni tada formiraju Handžar diviziju koja je bila pod komandom NJemačke. Regrutacija muslimana značajno je opala i nakon što su njemci razoružali MNVO. Tada se gubi vjera u pobjedu JVuO pa muslimani ostaju pasivni u daljoj borbi, ali i zbog toga što im komanda nije slala dovoljno naoružanja. Može se reći i da su ostali prepušteni sami sebi a sve veći broj i Srba stupa u partizanske redove. Četnici ostaju pasivni u borbi i zbog njemačke odmazde 100 za 1 dok partizani sve više uključuju narod u borbu.

Do kraja 1943. njihove snage postaju brojnije od JVuO.
Što se tiče statistike ona opet ne ide u korist muslimana (Bošnjaka). Na vrhuncu brojnog stanja JVuO je imala oko 70 000 aktivnih boraca.

Od toga 4000 muslimana, 2500 Hrvata, 600 Slovenaca, u Makedoniji (tek kasnije postaju Makedonci) bilo je oko 5000 boraca i u Crnoj Gori još toliko. Ostatak, od oko 50 000 boraca uz nacionalne manjine čine Srbi.

U partizanima na početku rata njihov sastav u određenim jedinicama bio je i preko 90% srpski. Sa uključivanjem Hrvata, najviše iz Dalmacije koju je Ante Pavelić predao Italiji opada postotak Srba, ali njihov broj raste. Muslimana je tada bilo oko 1.5% u relativno malom broju vojnika.

Brojno stanje NOVJ raste tek početkom 1943. Tako npr. u bici na Sutjesci nacionalni sastav partizanskih boraca bio je sledeći: Srbi 11.851, Hrvati 5.220, Crnogorci 3.295, muslimana 866, Jugosloveni – 757, Jevreji 74. I tu je udio muslimana nešto manji od 4% dok je udio Srba 52 %. U novembru mjesecu (sporni mjesec za današnju BiH ) snage NOVJ procjenjene su na oko 180 000 vojnika (britanska procjena, dok je njemačka procjena oko 100 000) a JVuO na oko 40 000, muslimani su činili svega 4% dok su Srbi imali nešto više od 50%.

To znači da već 1943. broj Srba u partizanima bio je veći od broja Srba u JVuO za svo vrijeme rata. Čak i broj muslimna (4% od veće procjene, 180 000=7200 ) do 1943. bio je veći u JVuO nego u NOVJ? Pošto su se svi borili za naklonost muslimana KPJ odlučila je 25.11.1943. da BiH nakon rata postane ravnopravna sa ostalim republikama.

Od tada raste broj muslimana u NOVJ ali ipak nedovoljno. Po mišljenju jednog bošnjačkog istoričara razlog za to je što su muslimani partizane gledali kao na srpsku vojsku.

Pred sami kraj rat kada je NOVJ imala preko 500 000 vojnika (nakon što se u tu vojsku uključuju i bivši pripadnici Ustaša, Domobrana, Handžar divizije i mnogih drugih kolaboracionista, ali i pripadnika JVuO koji masovnije prelaze u partizane nakon što ih je na to pozvao Kralj Petar II (Tako npr. u Makedoniji cijeli jedan korpus, Drugi Vardarski odnosno Porečki, prelazi pod komandu NOVJ ) udio Srba bio je 44% ( 220 000 boraca i 20 000 iz Crne Gore) dok je udio muslimana bio svega 2.5% (12 500 boraca).

Ako krnemo dalje sa statistikom vidjećemo i da su 1977. najveći broj partizanskih veterana upravo Srbi, sa 53% udjela od oko 40% ukupnog stnovništva SFRJ. Udio stanovništva je jako bitan jer broj Srba svakako mora biti veći od broja drugih naroda jer su Srbi bili većinski narod. Kad govorimo o procentu stanovništva na osnovu njegovog udjela u ukupnom zbiru, Srbi u svim tim statistikama daleko prednjače u odnosu na druge narode i ako to mnogi žele osporiti raznim manipulacijama sa podacima.

Tako npr. za bitku na Sutjesci u Hrvatskoj često kažu da je to hrvatska bitka jer je najviše boraca upravo sa područja Hrvatske, iako su 51% boraca bili Srbi. Jednom prilikom je Kolinda Grabar Kitarović izjavila da je najviše žrtava bilo iz Hrvatske i ako su to bile srpske žrtve. Činjenica radi, Hrvati iz Hrvatske do kraja 1943. činili su 32% boraca u NOP-u iz Hrvatske, dok su Srbi bili većina ,,hrvatske“ vojske u NOP-u. Tek prelaskom ustaša i domobrana u partizane Hrvati iz Hrvatske postaju većina u partizanima iz Hrvatske. Poređenja radi za Hrvate npr. Momčilo Đujić nije iz Hrvatske već je ,,velikosrpski četnik Draže Mihailovića, kolaboracionista i zločinac“.
Od ukupnog broja Narodnih heroja kojih je bilo 1322 Muslimana je bilo svega 45 odnosno 3.4%.

Što se tiče vojnog rukovodstva Srbi su činiči preko 50% dok je udio muslimana bio 1.88%. To ne treba čuditi jer je udio Srba iz BiH u partizanima bio preko 60%, muslimana 4% a udio Hrvata 30%.
I po broju stradalih boraca Srbi prednjače sve ostale narode zajedno sa 78% dok je muslimana bilo 16%. Čak je i procentualno manji broj Hrvata više stradao u partizanima od muslimana.

Ovaj podatak važi samo za BiH jer je u globalu više Hrvata stradalo u redovima NDH (69 000) nego u partizanima (46 000). Hrvati iz BiH takođe su više stradali u redovima NDH (22 000) nego u NOP-u (17 000). Srba je više stradalo u NOVJ nego u JVuO pa se ipak Srbi, od strane Hrvata i Bošnjaka najviše optužuju za kolaboraciju.
Zanimljiv je i podatak da je više muslimana stradalo u redovima NDH (28 000 vojnika) nego u partizanima (procjene se kreću između 6 000 i 11 000).
Što se tiče broja stradalih civila u BiH od 177 000 njih 128 000 čine Srbi (72.3%) dok je muslimana stradalo 29 500 (16.7%). Od broja stradalih žena na području BiH 72.4% (41 000) je iz reda Srba dok je iz reda muslimna 12.4% (7 000) a iz reda Hrvata 2% (1 500). Od ukupnog broja Srba iz BiH najviše je stradalo u Bosanskoj krajini, 61.7% i oni sami čine 44% ukupnih žrtava iz BiH. Najveći broj žrtava, 75.9% poginuo je u prve dvije godine rata, upravo onda kada su muslimani bili u redovima NDH.

Struktura poginulih po godinama ukazuje nam na (srpski) nacionalni karakter borbe protiv fašista: u 1941. godini čak 88,5% poginulih bili su Srbi, a u 1942. godini 79,2%, da bi u 1943. godini bilo 63,4%, u 1944. godini 55,5%, i 59,7% u 1945. godini.
Zanimljivo je da je Srba iz BiH i Hrvatske skoro 8 puta više bilo u partizanima nego u JVuO. I ako je kod Srba bilo najviše civilnih žrtava kod muslimana je bilo najviše vojnih: 29 000 civila, 28 000 pripadnika NDH, 11 000 pripadnika NOP-a a u JVuO oko 1500.

Svi ovi podaci preuzeti su iz arhivske građe fondova Arhiva Jugoslavije, Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, Reparacione komisije pri Vladi FNRJ, anketnih formulara u Muzeju žrtava genocida…
O učešću muslimana u NOP-u dovoljno je poslušati njihovog akademika i istoričara Envera Redžića, savremenika tog perioda.

Izvor: M.R./ Vijesti Srpske

NAJNOVIJE VIJESTI:
Related news

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here