U čitavom regionu, ali i širom planete, političari imaju uobičajene rituale. Jedan od njih podrazumijeva da intenzivno prate istraživanja javnog mnenja. Ne moraju čak ni to da čine, nerijetko se preokreti u „pulsu“ stanovništva mogu registrovati i golim okom. U svakom slučaju, kada primijete da je, u njihovu korist, značajno porasla razlika u rejtingu u odnosu na konkurente, postanu hrabriji i drčniji nego ikada. Odmah se bahate, počnu da nude rivalima ekspresni, vanredni i prijevremeni izlazak na birališta. Ako imaju način da to učine, uglavnom i raspišu izbore, te poentiraju nakon brze reakcije na kolektivno raspoloženje kakvo im je išlo u prilog.
Ali, politička scena Republike Srpske specifična je prema mnogim parametrima. Između ostalog i po tome što ima funkcionere koji bi, u skladu sa opisom profesije, morali da budu upoznati sa činjenicom da su intenzivno izloženi trendu nepopularnosti. Međutim, to ih ne sprečava da povlače poteze kakvi bi se očekivali u potpuno obrnutim situacijama.
U aktuelnom periodu, takav je slučaj sa Draškom Stanivukovićem i Vladom Đajićem. Sve češće se od njih dvojice, ali i njihovog okruženja, čuju priželjkivanja da odbornička većina u Skupštini grada Banjaluka, okupljena oko SNSD-a, raspiše referendum za opoziv gradonačelnika. Takva opcija se konstantno „podgrijava“ još od momenta kada je Igor Radojičić izgubio funkciju, a posljednja razmjena verbalnih „rafala“ zabilježena je 22. juna ove godine.
Neviđeni debakl
Tada je predsjednik banjalučkog Gradskog odbora SNSD-a Vlado Đajić, zajedno sa predsjednikom lokalnog parlamenta Ljubom Ninkovićem, izašao pred medije i odglumio zagonetnost.
„Veliki su zahtjevi građana za opoziv, ali to trebamo odlučiti u razgovoru sa rukovodiocima koalicionih partnera. Vidjećemo do kakvog će dogovora doći“, poručio je tada Đajić.
Aktuelni gradonačelnik, koji sa navodnim političkim protivnikom dijeli sličan „rijaliti“ senzibilitet, na takve verbalne izazove, naravno, reaguje kao riba u vodi.
„Đajiću, politička kukavice! Godinu i po dana pričaš o opozivu, a nikako da skupiš hrabrost da ga pokreneš. Načini taj korak već jednom. Ili mi stani na ‘crtu’ kao protivkandidat, pa da i ti postaneš politička prošlost“, euforično mu je odgovorio Stanivuković.
Pošto je izostao odgovor Đajićevog kruga na ovakvu žaoku, a Stanivuković „asistenciju“ gradskog menadžera Bojana Kresojevića nije smatrao dovoljnom, u čitavu priču morao je poslije dva mjeseca da se uključi i predsjednik PDP-a Branislav Borenović.
„Ista pjesma svake sedmice već evo godinu dana. Prvi čovjek SNSD-a Banjaluka najavljuje opoziv gradonačelnika Stanivukovića, a to nikako ne provodi u djelo, jer je i sam svjestan da bi u tom slučaju doživio debakl neviđenih razmjera. Mi ga pozivamo da inicira referendum o opozivu, pa da konačno završimo i sa tom pričom“, rekao je Borenović.
On je zaključio da je banjalučka politička scena postala „veliki mulj zbog Đajićevih ličnih frustracija“, ali je uvjeren da Stanivukovićev mandat sušta suprotnost takvim nastojanjima, te da „Banjaluka živi i napreduje u prethodne tri godine“.
Iako su skloni političkom autizmu, nemoguće je da do obe strane ne dopiru pokazatelji sve manjeg uticaja na građane, kakav imaju u „paketu“, što je očito već zbog same činjenice da na okupljanja sazvana sa njihovih adresa u proteklim sedmicama dolaze samo oni koji moraju – zaposleni u Gradskoj upravi ili Univerzitetskom kliničkom centru, uz promil stranačkih aktivista PDP-a i SNSD-a van tih ustanova.
Još nije izmišljen instrument dovoljno pouzdan da izmjeri šta je veća farsa – nastojanja Draška Stanivukovića da „sačuva“ tzv. staru autobusku stanicu u centru Banjaluke od nastojanja vlasnika privatizovanog „Autoprevoza“ da je preuzmu poslije sudske odluke u njihovu korist ili „grmljavina“ Vlade Đajića protiv poskupljenja parkinga.
U prvom slučaju, „žive zidove“ pod komandom gradonačelnika formirala je ista osoba pod čijim okriljem, u neposrednoj blizini, tajkuni bliski vrhu RS u dogledno vrijeme počinju da grade dva „poslovna kompleksa“, odnosno solitera, skuplja i dugoročno komercijalnija od bilo kakvih kombinacija sa prostorom na kojem Stanivuković trenutno izvodi svoje performanse. Izgleda da je jedini problem u tome što bi potencijalni kupac površine na koju pretenduje „Autoprevoz“ bio „nelojalna konkurencija“ komšiluku kojim će dominirati neboderi „Prointera“ i Mladena Milanovića Kaje, a zna se šta takvim sleduje – „magični štapić“ poznat pod nazivom „izmjena regulacionog plana“. U drugoj karikaturi, govore okupljenoj „masi“ drži čovjek kojem bi bilo apsolutno svejedno, zajedno sa njegovim saradnicima, pa i publikom, čak i da je cijena parkiranja u toj zoni 10 maraka po satu.
Kada se grotesknim duelima u blizini Gradske uprave dodaju identični „obračuni kod OK korala“ na Paprikovcu, odnosno pored UKC-a, sprdnja postaje uvećana na kub. Posmatrači političkih dešavanja u Banjaluci i RS u proteklim decenijama imali su priliku da vide svašta, ali ne i stupidnu galamu dva „šoumena“ o „starletizaciji“ najveće zdravstvene ustanove u Srpskoj. Stanivuković tvrdi da su Đajiću „noćni klubovi“ regrutacioni centar za zapošljavanje novih kadrova u UKC-u, dok prozvani direktor opovrgava ove teze tako što insistira da desetine nevoljnica zaposlenih u toj medicinskoj instituciji ispred objekta nose transparente sa „demantijem“. Pri tome, obojica su svjetlosnim godinama udaljeni od načina života izrazite većine običnih smrtnika i u gradu i u Republici. Sindrom o kojem vode pseudopolemiku veoma je blizak miljeu u kojem egzistiraju, pa nema sumnje da su ozbiljni poznavaoci materije.
Kečeri i delirijum
Kvalitetan uvid u ljudski materijal dvojice glavnih glumaca u toj lakrdiji očito ima i lider SNSD-a Milorad Dodik. Nakon povratka iz Budimpešte, gdje se družio sa Viktorom Orbanom i Redžepom Edroganom, predsjednik Srpske je, uz solidnu dozu prenemaganja, poručio da nije baš u toku sa novim detaljima trakavice Đajić – Stanivuković.
„Cijeli dan sam bio na veoma važnim sastancima u Mađarskoj i nisam imao priliku da to pratim. Idem u Sarajevo i kada se vratim vidjeću o čemu se radi. Tu priču treba smiriti i naći način da Banjaluka ide dalje“, zaključio je Dodik, nakon što su ga „zaskočili“ s pitanjima čim je stigao iz „Ugarske“.
Dakle, spram dueta lažnih „fajtera“ na gradskom nivou u Banjaluci, Dodik se nalazi u poziciji optimalnoj za svakog „kapitalca“ u regionalnim koordinatama, zvao se on Aleksandar Vučić ili, ranije, Milo Đukanović. Jer, „dimne zavjese“ tandema Stanivuković – Đajić može da predstavi kao „sukob dva ekstremizma“, a da se on tu pojavi kao „glas razuma“. Na stranu činjenica da obojica igraju uloge koje mu u aktuelnoj fazi savršeno idu u prilog.
„Simbioza“ u Banjaluci je neobičan model vladavine. Liči na baru na čijoj se površini dva vodeća „krokodila“ bore za dominaciju, ali u njihovom nadmetanju nema opasnosti od ozbiljnih povreda. Jer, „udarci“ su poput onih koje međusobno nanose „kečeri“, akteri folirantske „borilačke vještine“ kakva valjda samo u SAD može da izazove delirijum u publici. Međutim, u dubini te bare, sve funkcioniše optimalno – sklapaju se „poslovi“, dijele se pare i interesne sfere. Dodik jeste u jednom momentu diktirao takav tok događaja, ali, njegova pozicija supervizora ipak ne znači da će Đajić i Stanivuković dugoročno biti u rolama (ne)svjesnih marioneta.
Naime, obojica imaju do te mjere izražen politički ego, da ne bi bilo iznenađenje kada bi Đajić iskočio iz kolosijeka trasiranog u Palati Republike, pa u toku ove jeseni pokrenuo proceduru opoziva Stanivukovića. Uz asistenciju drugih vladajućih stranaka u Skupštini grada, to bi mogao da realizuje, između ostalog i zbog spoznaje da danas svega par odbornika nema takav predznak. Od uspostavljanja „simbioze“, okvirno, prošlog ljeta, može se reći da bizarnu većinu koja se nerijetko gloži, ali isto glasa o ključnim pitanjima, čini čak 27 odbornika u gradskom parlamentu sa 31 članom.
Tu je SNSD sa 11 odbornika, SPS – 3, US – 3, DEMOS – 2, SP – 2, te Saša Čudić kao formalni „slobodni strijelac“, ali i kvartet iz Stanivukovićevog krila PDP-a, a ovoj posljednjoj grupaciji uglavnom je blizak i bivši SDS-ovac Aleksandar Petković. Na suprotnoj strani su tek Dijana Ješić i Nemanja Kondić (ex-PDP, sada NF), te Milko Grmuša, koji se razišao sa Stanivukovićem, ali nije krenuo za Jelenom Trivić, kao i Saša Lazić-Medo iz pokreta „Banjaluka zove“.
Dakle, sličan odnos snaga poput onog u Bijeljini, gdje je 25 od takođe 31 odbornika podržalo inicijativu za opoziv gradonačelnika. Nije na odmet podsjetiti da je ovogodišnja inicijativa za opoziv Ljubiše Petrovićapokrenuta 12. januara, a da je referendum održan 19. marta. Znači, bilo je neophodno da prođu dva mjeseca i jedna sedmica od prvog do posljednjeg čina u ovom neuspješnom pokušaju. Ako se ima u vidu takav redosljed poteza, jasno je da bi hipotetička procedura u Banjaluci morala da, najkasnije, bude pokrenuta u drugoj polovini oktobra, jer takvi poduhvati, prema važećim propisima, nisu mogući u izbornoj godini, a iduća jeste takva, pošto je redovni izlazak na birališta na lokalnom nivou planiran za kraj 2024.
Faktor X
Jasno je da Đajić ima još maksimalno dva mjeseca da aktivira mehanizam za potencijalnu Stanivukovićevu smjenu. Nema sumnje da je kod Dodika splasnuo entuzijazam za takvu avanturu, inače izražen u ranom periodu nakon poraza Igora Radojičića na prethodnim izborima 2020. Međutim, rastuća sklonost tandema Đajić – Stanivuković prema (auto)destrukciji mogla bi da kulminira kroz bizarni konsenzus o neophodnosti takvog duela, makar ukupna izlaznost glasača za obe refrendumske opcije bila na nivou posljednjih izbora za savjete mjesnih zajednica u gradu pored Vrbasa, 20. februara 2022. godine, kada je svoje pravo iskoristilo tek 23,13 odsto upisanih u spiskove.
Trenutno, odnos šansi u prilog raspisivanja referenduma naspram statusa kvo mogao bi se označiti kao 51:49 u procentima. Đajićeva i Stanivukovićeva narcisoidnost moraće da kulminira prije redovnih izbora, a stupidna takmičarska dimenzija koju bi im pružio refrendum o opozivu idealna je prilika za pražnjenje takve negativne energije. Dodik jeste krov iznad dvije lažno konfliktne „zvijezde“ tragikomične lokalne „Zadruge“, ali njegova nesklonost referendumskom raspletu nije toliko izražena da bi oteo infantilnim akterima tu igračku iz ruku i razbio je na podu. Jer, sa njegovog stanovišta, i ta ne naročito poželjna opcija može da ima korisne strane, poput pouzdanog uvida u raspoloženje Banjalučana godinu dana prije redovnih izbora, što naravno pruža i mogućnost korekcija u vlastitim redovima, uključujući i najdrastičniju, u vidu smjene Vlade Đajića u slučaju referendumskog poraza.
Faktor X u takvom scenariju je činjenica da bi se, u slučaju da referendum bude raspisan, na istoj strani, bar formalno, mada ne i suštinski, Đajić našao sa Jelenom Trivić i Nebojšom Vukanovićem. Sve ide ka tome da bi predsjednica Narodnog fronta i lider Liste za pravdu i red pozivali pristalice u Banjaluci da glasaju za Stanivukovićev opoziv, naravno, uz potenciranje krajnje drugačijih razloga od onih kojima je sklon šef banjalučkog SNSD-a. Međutim, bez obzira na solidan broj simpatizera NF-a i LZP, pitanje je koliko bi takav apel imao efekta, mada niko racionalan ne spori sunovrat Stanivukovićevog rejtinga.
Ako bi prevagnula natpolovična većina za opoziv, makar je izdejstvovalo takvo „jedinstvo suprotnosti“, na kraju bi se „izvođači radova“ suočili sa potpunim galimatijasom u vidu prijevremenih izbora za gradonačelnika. Na njih bi nesumnjivo izašao Stanivuković, a vrlo vjerovatno i Trivićeva, kojoj je Vukanović, iako više nisu u blistavim odnosima, obećao podršku. Unutar SNSD-a, ne nazire se bilo ko osim hiperambicioznog Đajića ko bi se umješao u tu trku. Haos bi bio potpun, ali i totalno nepredvidiv u smislu prognoza, kada bi se u kampanju uključio i Igor Radojičić. Teoretski povratak na scenu bivšeg gradonačelnika, u međuvremenu isključenog iz SNSD-a, jeste malo vjerovatan, ali bi predstavljao zanimljivu „odskočnu dasku“ za ovog političara ako se konačno opredjeli za karijeru „slobodnog strijelca“.
Trava raste kao luda
Dok se taj mutni detalj eventualne referendumsko-izborne jednačine ne razbistri, jedno je jasno – Stanivuković ipak nije lišen bilo kakvih aduta u predstojećim izazovima. Kada bi posjedovao političku lucidnost, mogao bi svoju nezdravu opsjednutost marketingom usmjeriti prema komparaciji sa kolegama u okruženju. Jer, u poređenju sa gradonačelnicima „prestonica“ BiH, Srbije i Hrvatske, čak ni dimenzije iznevjerenih nada koje ga prate nisu toliko tragične. Od uspostavljanja „simbioze“ do danas, od Stanivukovića je zaista svašta viđeno, uključujući i kraj transparentnosti, jer od novembra 2022. nema više prezentovanja javnih nabavki građanima, čime se svojevremeno opravdano hvalio.
Međutim, čak se ni on nije dosjetio da zapuštene livade, poput Tomislava Tomaševića u Zagrebu, tumači rečenicom da „trava raste kao luda“. Takođe, nije mu baš palo na pamet ni da, kao Aleksandar Šapić u Beogradu, dopusti fudbalskoj legendi Dejanu Stankoviću građevinski pohod po strogom centru, odnosno Slaviji, gdje objekti sa istorijskim konotacijama čekaju rušenje uz asistenciju Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Konačno, nije išao toliko daleko kao Benjamina Karić u Sarajevu, jer gospođu sklonu potenciranju da je rođena kao Londrc čak i prvobitne apologete među tamošnjim intelektualcima, zbog sklonosti da konstantno povlađuje najnižim nacionalnim strastima u toj sredini, danas prezrivo nazivaju „kraljicom populizma“.
Uz takvu konkurenciju u regionu, Stanivukoviću preostaje tek da bude DJ. Doduše, ni u posljednjoj ulozi „muzičkog urednika“ nije dužan da sugrađanima objašnjava zašto brani nastupe takozvanih Desingerice, Pljugice i Breskvice, a nema ništa protiv koncerta izvjesnog Sergeja Pajića, takođe „autora“ bizarnog folk repa, nimalo različitog po količini agresije i vugarnosti od proskribovanih kolega. „Alternativa“ je, inače, poklon banjalučkoj omladini za početak školske godine.
„Svi mi griješimo, ja takođe, ali to mi ne oduzima pravo da sam sebi budem korektivni faktor“, manevrisao je Stanivuković, pokušavajući da objasni kontradikciju urnebesnim tumačenjem da je „zabranio prmitivizam, a ne sve nastupe“.
Sa ovakvim „pokajanjem“, Stanivuković je već zašao na teren duhovnosti. Sasvim dovoljan razlog da ga hor mališana pod dirigentskom palicom vladike Jefrema nagradi pjesmom „Mnogaja ljeta“. Ali, ne odmah, već tek onda kada osoba kojoj su ovih dana posvećeni ti stihovi odluči da dobrovoljno povuče sopstveno prezime iz „himne zahvalnosti“. Ako to ikada uopšte i učini.
Moja Hercegovina
