Gotovo bez dileme bi se mogla prihvatiti inicijativa za preispitivanje mentalne sposobnosti Milorada Dodika, pa makar se odnosila i na profesionalno vršenje dužnosti, jer je bolesna psihoza koja ga je zahvatila postala ozbiljna prijetnja kolektivitetu.
Stara izreka da narod ima vlast i vladare kakve zaslužuje, jer ih je u najmanju ruku birao, ovaj put nam se vraća kao bumerang od kojeg se nećemo lako oporaviti.
Jer kada onaj za kojim idemo pokazuje sve osobine slijepca po paradigmi Radoja Domanovića, onda je zaista pitanje šta je to što će nas zadržati da ne odemo u ambis slijedeći ga u njegovog ludosti ili sljepilu.
Zašto ovo kažemo? Ne zato što ćemo reći nešto novo, jer je očigledno da je vlast i njen lider, rušeći BiH, odavno prekrižio i Republiku Srpsku i da je ova postala žrtveno jagnje njegovog političkog ludila, nego zato što je zabrinjavajuće stanje kolektiviteta, u najmanju ruku SNSD-a.
Ne daj Bože da je Republika Srpska isto što i SNSD, ali kada se jedan od njenih izdanaka, gradonačelnik Prijedora poziva na ljudske vrijednosti, patrijarha i Milorada Dodika kao “oca nacije”, iskaljujući svoj bijes na opoziciju kao krivca za neviđenu ličnu blamažu, onda je zaista vrijeme da se stavi prst na čelo i razmisli gdje smo to mi i šta nam se dešava?
I još kada se opravdavajući svoje morbidne postupke, poziva na crnu magiju, onda je to vrhunac šizofrenije nekog ko se istovremeno predstavlja kao hrišćanin i bez stida se poziva na patrijarha.
Nevjerovatna je nespobnost očiglednog razlikovanja dobra i zla, vrline i palosti – ili je u pitanju drskost da se ta razlika nipodaštava, a da se javnost ili narod smatra toliko glupim i slijepim da tu razliku neće prepoznati.
Nije strašno zgriješiti, jer to jeste ljudski, ali je strašna nesposobnost prihvatanja sopstvene greške i moralne odgovornosti. I još se pozivati na ljudske vrijednosti i duhovne autoritete.
Jedno je samo pitanje nakon svega: da li i u kojoj mjeri je narečeni gradonačelnik arhetip jednog prosječnog SNSD-ovca, potpuno onesposobljenog za kritičko promišljanje, svijest o sebi i sredini u kojoj živi i i nesposobnog da razlikuje elementarne vrijednosti ljudskog?
Ukoliko ovo pitanje postane pitanje našeg kolektiviteta, onda ćemo morati kroz iglene uši da bi izašli iz ovog ćorsokaka.
(Istok Foto:Agencije)