Da je Milorad Dodik lažni patriota koji pokušava da povećanjem nacionalnih tenzija, izmišljanjem izdajnika, spoljnih i unutrašnjih neprijatelja skrene pažnju javnosti sa gorućih životnih problema i stvarnih uzroka teške situacije u kojoj se nalazimo, govori i prvi broj Službenog glasnika Federacije BiH iz jula 1994. godine.
Nakon što su Alija Izetbegović i Franjo Tuđman 1. marta 1994. godine pod palicom Bila Klintona potpisali Vašingtonski sporazum formirana je Federacija BiH i prekinuti su sukobi između Hrvata i muslimana BiH sa ciljem da se oni ujedine u borbi protiv Srba i Republike Srpske.
30. marta 1994. godine održana je sjednica Ustavotvorne skupštine Federacije BiH kojom je predsjedavao Mariofil Ljubić, sada na funkciji pravobranioca BiH, na kojoj je usvojen Ustav Federacije BiH, izabrana Vlada Federacije sa premijerom Harisom Siladžićem i zamjenikom Jadrankom Prlićem, te izvršena podjela na kantone sa hrvatskom ili muslimanskom većinom.
U ratu nije bilo moguće sprovesti demokratske izbore za kratko vrijeme, pa je po volji tadašnjeg hrvatskog i muslimanskog rukovodstva u Ustavotvornu skupštinu delegirano 160 poslanika, od čega 95 Bošnjaka, 48 Hrvata i 17 ostalih.
Prema podacima iz Službenog glasnika Federacije BiH koja je objavljena 21. jula 1994. godine, na Listi poslanika pripadnika ostalih naroda nalazilo se 9 podobnih Srba koji su bili po volji i aršinima Alije Izetbegovića, i to Milorad Dodik iz Laktaša, Borković Ratko iz Gradiške, Uroš Gostić iz Doboja, Miro Lazović iz Vogošće, Predrag Lukač iz Sarajeva, Krstan Malešević iz Banjaluke, Tatjana Mijatović Ljujić iz Sarajeva, Goran Popović iz Banjaluke i Milan Spasojević iz Bijeljine.
Sam Krešimir Zubak je u više navrata potvrdio da su Amerikanci i zapadne sile formirale Federaciju BiH sa ciljem da Hrvati i Bošnjaci prekinu međusobne sukobe i ujedine se u borbi protiv Srba, da nestane Republika Srpska i da se cijela BiH pretvori u kantone. Dokaz o postojanju takvog plana je velika združena hrvatsko-muslimanska agresija na Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Srpsku u ljeto naredne 1995. godine.
Imajući u vidu da je Milorad Dodik bio jedan od svega 9 Srba po mjeri Alije Izetbegovića, da je aktivno na strani neprijatelja Republike Srpske učestvovao u stvaranju Federacije BiH, te da je ilegalnim švercom nafte, cigareta, kafe i ostale robe aktivno podrivao odbranu Republike Srpske, postavlja se pitanje da li je Milorad Dodik izdajnik ili patriota kakvim danas pokušava da se predstavi?
Da li je moguće da Republiku Srpsku iskreno brani neko ko je u ratu bio delegat i stvarao Federaciju BiH, koji se tokom rata 1994. godine tajno u Peruđi sastajao sa Sejfudinom Tokićem i Bošnjacima u Italiji, a potom sa njima skupa formirao alternativnu Vladu u sjenci.
Da li iskreni zaštitnik Republike Srpske može biti neko koga je Medlin Olbrajt nazvala „daškom svježine na Balkanu“ u vrijeme dok je kovala plan o bombardovanju Srbije i otimanju Kosova, neko ko je na tenkovima okupacionog SFOR-a prisilno doveden na vlast i potom tražio od Ratka Mladića i Radovana Karadžića da se predaju jer nisu patriote po mjeri zapada?
Službeni glasnik Federacije BiH je jedan u moru dokumenata koji pokazuju da Milorad Dodik nije patriota koji štiti Republiku Srpsku i njene interese, već da Republiku Srpsku i lažni patriotizam koristi kao paravan za beskrupuloznu pljačku naroda i države.
Referendum, dizanje nacionalnih tenzija, plašenje građana novim ratom i sukobima, samo se neke u nizu Dodikovih podvala sa kojima želi da uplaši i prevari nedovoljno obavještene, obespravljene i ponižene građane i još neko vrijeme ostane na vlasti.
Ovaj dokument otkriva da Milorad Dodik već dvije decenije tajno i veoma uspješno i na obostrano zadovoljstvo sarađuje sa porodicom Izetbegović, nekada sa Alijom sada sa Bakirom, i da se poslednje igre oko referenduma i Ustavnog suda, prijave, prijetnje i hapšenja, dogovorene sa ciljem da se uoči izbora dodatno homogenizuje glasačko tijelo i dobije neki predizborni poen.
Na građanima je da odluče da li će napokon da se probude i počnu da vjeruju svojim očima, ili će i dalje da hode za slijepim vođom u duboku provaliju?
Piše: Nebojša Vukanović