Ministar spoljnih poslova Rusije Sergej Lavrov je u autorskom tekstu za list „Izvestija“ napisao da ukrajinski režim, gubeći na bojnom polju, priređuje inscenirane zločine kako bi satanizovao Rusiju u očima međunarodne zajednice. Kao prvi primer sličnih akcija naveo je navodni masakr u selu Račak, koji je zapadnoj alijansi poslužio kao izgovor za pokretanje agresije na SR Jugoslaviju.
Tekst Sergeja Lavrova prenosimo integralno:
Oružane snage Rusije i dobrovoljci Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike pouzdano izvršavaju zadatke u okviru specijalne vojne operacije (SVO), i tako prekidaju nedopustivu diskriminaciju i genocid nad Rusima i otklanjaju direktnu prijetnju bezbjednosti Ruske Federacije, koju su godinama stvarale SAD i njihovi sateliti na teritoriji Ukrajine.
Gubeći na bojnom polju, ukrajinski režim i njegovi zapadni pokrovitelji se ne gnušaju da priređuju insceniranja „u krvi“ kako bi u očima međunarodne javnosti našu zemlju predstavili kao demonsku. Već su bili Buča, Mariupolj, Kramatorsk, Kremenčug. Rusko ministarstvo odbrane sa nepobitnim činjenicama regularno upozorava o pripremanju novih režiranih incidenata.
Provokaciona insceniranja Zapada i njegovih pristalica imaju prepoznatljiv rukopis. Ona nijesu počela tek u Ukrajini, već mnogo ranije.
Godina 1999. srpska pokrajina Kosovo i Metohija, selo Račak. Grupa inspektora OEBS-a stiže na mjesto na kome je otkriveno nekoliko desetina tijela u odjeći civila. Šef misije po hitnom postupku, bez sprovođenja istrage, objavljuje da je to akt genocida, bez obzira na to da donošenje zaključaka takve vrste ne spada u nadležnost međunarodnih činovnika. NATO odmah počinje oružanu agresiju protiv Jugoslavije, svjesno uništavajući televizijski centar, mostove, putničke vozove i druge civilne objekte. Kasnije se pouzdano ispostavlja da ubijeni nijesu bili civili, već borci banditskih formacija „Oslobodilačke vojska Kosova“, preobučeni u civilnu odjeću.
Ipak je inscenacija već postigla cilj za čitavo vrijeme poslije potpisivanja Helsinškog završnog akta – nezakonitu primjenu sile protiv države članice OEBS-a. Karakteristično je da je šef misije OEBS, čija je izjava poslužila kao „okidač“ za početak bombardovanja, bio P. Volker – državljanin SAD. Glavni rezultat agresije je nasilno odvajanje Kosova od Srbije i formiranje najveće na Balkanu američke vojne baze „Bondstil“.
Godina 2003. – tužno prepoznat performans državnog sekretara, K. Pauela u Savjetu Bezbjednosti OUN sa epruvetom nekakvog bijelog praška, koji je on čitavom svijetu objelodanio kao spore sibirskog otrova, koji se tobože proizvodi u Iraku. I opet je inscenacija postigla cilj: Anglosaksonci i drugi sa njima su bombardovali Irak, koji ni do sada ne može da obnovi svoju državnost. Falsifikat je bio brzo razotkriven: svi su priznali da u Iraku nije bilo ni biološkog oružja niti drugog OMU (oružja za masovno uništavanje). Kasnije je jedan od inspiratora agresije, britanski premijer Toni Bler, priznao falsifikat, izjavivši nešto tipa: pa pogriješili smo, kome se to ne događa. Lično K.Pauel je kasnije pravdao sam sebe govoreći da su mu „podmetnule specijalne službe“. Bilo kako bilo, redovna falsifikat provokacija je poslužila kao izgovor za realizaciju plana razaranja suvjerene zemlje.
Godina 2011. Libija. Ovdje se dogodila posebna drama. Direktna laž, kao u slučaju Kosova i Iraka se nije dogodila, zato je NATO, na najgrublji način izopačio rezoluciju SB OUN-a. Ova rezolucija je utvrđivala režim zone zabranjenih letova iznad Libije kako bi „spustila“ ratnu avijaciju M.Gadafija. Ona nije ni letjela. Ipak su natovci počeli bombardovati dijelove libanske vojske, koji su se borili protiv terorista. Moamer Gadafi je bio zvjerski ubijen, od Libije ništa nije ostalo, do današnjeg dana pokušavaju da je sastave od dijelova, a tim procesom opet upravlja predstavnik SAD, imenovana lično od strane Generalnog sekretara OUN, bez ikakvih konsultacija sa Savjetom Bezbjednosti. U okvirima ovoga procesa zapadni kolege su više puta inscenirali dogovaranja o izborima unutar Libije, koja su se završili bez rezultata. Libija i dalje ostaje teritorija kojom gospodare nezakonite oružane formacije. Većina njih tijesno sarađuje sa Zapadom.
Godina 2014., februar, Ukrajina. Zapad posredstvom ministara inostranih poslova Njemačke, Francuske i Poljske faktički prisiljava predsjednika Viktora Janukoviča da potpiše sporazum sa opozicijom o prekidu suprotstavljanja i mirnom rješavanju unutarukrajinske krize, formiranjem prelazne vlade nacionalnog jedinstva i održavanjem prijevremenih izbora u roku od nekoliko mjeseci. Međutim, i ovo je bilo insceniranje: sjutradan je opozicija izvela državni udar praćen rusofobičnim i rasističkim parolama. Zapadni garanti sporazuma nijesu pokušali čak ni da ih urazume. Čak šta više ubrzo su počeli da podstiču pučiste i daju im podršku u njihovoj antiruskoj politici, otpočinjanju rata protiv sopstvenog stanovništva, bombardovanju gradova Donbasa samo zbog toga što su tamo odbili da priznaju protivustavni prevrat. Zbog toga su stanovništvo Donbasa proglasili za „teroriste“, i opet uz podsticanje Zapada.
Ovdje valja napomenuti, da je insceniranje, kako se uskoro razotkrilo, bilo i ubistvo demonstranata na Majdanu, zašto je Zapad okrivljivao ili oružane snage, odane V. Janukoviču, ili specijalne ruske službe. U stvari provokaciju su priredili radikali iz redova opozicije, koji su tijesno sarađivali sa specijjalnim službama Zapada. Činjenice su ubrzo otkrivene, ali stvar je već završena.
Kada je došlo do prekida rata u Donbasu, zahvaljujući naporima Rusije, Njemačke i Francuske u februaru 2015.godine, između Kijeva Donjecka i Luganska zaključen je Minski sporazum, kojom prilikom su se i ovdje isticali Berlin i Pariz, ponosno sebe proglašavajući njegovim garantom. Međutim, tokom narednih dugih sedam godina nijesu ni prstom mrdnuli da primoraju Kijev, kako je to direktno propisivao Minski sporazum, koji je jednoglasno prihvaćen od strane Savjeta Bezbjednosti OUN, da stupi u direktan dijalog sa predstavnicima Donbasa povodom usaglašavanja pitanja njegovog specijalnog statusa, amnestije, obnavljanja ekonomskih veza, održavanja izbora. Zapadni lideri su ćutali i kada je Kijev, i u vrijeme vladavine P.Porošenka, i V Zelenskog, preduzimao aktivnosti, koje su bile u direktnoj suprotnosti sa Minskim sporazumom. Čak šta više Njemci i Francuzi su izjavljivali da je neposredan dijalog između Kijeva i DNR i LNR nemoguć, prebacujući svu odgovornost na Rusiju, bez obzira na to što ona nijednom nije pomenuta u minskim dokumentima, ali je za sve ove pomenute godine usamljena i uporno tražila njihovo poštovanje.
Ako je neko i imao sumnje da je „Minsk“ bio redovno insceniranje, onda ih je razbio P. Porošenko, koji je 17. juna 2022. godine izjavio: „Minski sporazum za nas ništa nije značio, mi nijesmo imali namjeru da ga izvršavamo…naš zadatak je bio da otklonimo prijetnje…da dobijemo u vremenu kako bi smo obnovili ekonomski rast i ojačali Oružane snage Ukrajine (VSU). Zadatak je izvršen. Minski sporazum je postigao svoj cilj“. Cijenu ovog insceniranja sve do sada plaća ukrajinski narod, kojeg je dugi niz godina Zapad prisiljavao da se pomiri sa životom pod ugnjetavanjem rusofobičnog, neonacističkog režima. Uzaludni su sada napori O. Šolca, koji zahtijeva da se Rusija prisili na sporazum o teritorijalnoj nedjeljivosti i suverenitetu Ukrajine.
Takav sporazum je već postojao – Minski sporazum, koji su upravo poništili Berlin i Pariz, opravdavajući Kijev, koji je otvoreno odbio da ga izvršava. Tako da se insceniranje završilo, „finita la komedia“.
Uzgred, V. Zelenski je dostojan nasljednik P. Porošenka, pred kojim je, na predizbornom mitingu 2019. godine, bio spreman da glumački klekne na koljena radi prekida rata.
U decembru te iste godine on je lično dobio šansu da ispoštuje Minski sporazum: u Parizu je održavan „normandski samit“, gdje se u izjavi, datoj na najvišem nivou, obavezao da će riješiti pitanje specijalnog statusa Donbasa. Jasno je da ništa nije uradio, a Berlin i Pariz su ga ponovo štitili. Naredni, izreklamirani dokumenat ispostavio se ništa više nego ukrajinsko-zapadnjačka namještaljka – koja je, po logici P.Porošenka imala za cilj da dobije u vremenu i da kijevski režim napumpa naoružanjem.
Desila se još i Sirija. Poslije realizacije etapnog sporazuma iz 2013.godine o uništavanju sirijskog hemijskog oružja, što je potvrdila Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OZHO), zbog ćega je dobila Nobelovu nagradu za mir 2017 i 2018.godine, priređene su nedopustive provokacije insceniranjem primjene hemijskog oružja u Han-Šejhunu i predgrađu Damaska – Dumi. Širio se video, na kome su se vidjeli neki ljudi, koji su sebe nazivali „bijelim šlemovima“ (sebe su proglašavali za humanitarnu organizaciju, ali se nikada nijesu pojavljivali na teritoriji, koja je bila pod kontrolom vlade Sirije) i koji su tobože ukazivali pomoć otrovanim stanovnicima, kojom prilikom niko nije nosio specijalno zaštitno odijelo, niti primjenjivao bilo kakvu zaštitnu mjeru. Svi pokušaji da se Tehnički sekretarijat OZHO prisili da savjesno izvršava svoje obaveze i da obezbijedi, kako to predviđa Konvencija o zabrani hemijskog oružja (KZHO), transparentan proces istrage incidenata, nijesu dali rezultate. Ovo i ne čudi: Tehnički sekretarijat su već odavno „privatizovale“ zapadne zemlje, čiji predstavnici tamo zauzimaju ključne položaje. Oni su i učestvovali u organizovanju pomenutih inscenacija, koje su iskorišćene u obliku predloga da SAD, Britanija i Francuska izvedu raketne udare po Siriji dan prije nego što je tamo ipak trebala da dođe grupa inspektora OZHO radi istrage incidenata, kojoj odluci se Zapad očajnički suprotstavljao.
Sposobnosti Zapada i pomoćnika Tehničkog sekretarijata OZHO, da priređuju inscenacije pokazale su se i u situaciji „trovanja“ Skripalja i A. Navaljnog. U oba slučaja mnogobrojna pitanja, koja je službeno uputila ruska strana Hagu, Londonu, Berlinu, Parizu, Stokholmu, ostala su bez odgovora, iako su ta pitanja formulisana i potpuno usklađena sa zahtjevima KZHO i na njih treba odgovoriti.
Upravo tako treba odgovoriti na pitanja u pogledu skrivenih aktivnosti Pentagona u Ukrajini (preko svoje Agencije za smanjenje opasnosti). „Otkrića“, snaga SVO (specijalne vojne operacije) u vojno-biološkim laboratorijama, na oslobođenim teritorijama Donbasa i u susjednim rejonima, jednoznačno ukazuju na direktno kršenje Konvencije o zabrani biološkog i toksičnog oružja (KBTO).
Dokumenta, koja smo mi predočili Vašingtonu i Savjetu Bezbjednosti OUN-a. Procedura dobijanja pojašnjenja u skladu sa KBTO je počela. Uprkos činjenicama američka administracija pokušava sebe da opravda izjavama da su sva biološka istraživanja u Ukrajini bila isključivo mirnog građanskog karaktera. Dokaza nema nikakvih.
Na najširem planu vojno-biološke aktivnosti Pentagona po čitavom svijetu, posebno na prostorima postsovjetskih teritorija, zahtijevaju veoma budnu pažnju u svjetlu sve češćih potvrda da se pod firmom „mirni“ sprovode zločinački eksperimenti sa najopasnijim patogenima sa ciljem stvaranja biološkog naoružanja.
Insceniranja „zločina“ dobrovoljačke vojske Donbasa i sudionika ruske SVO (specijalne vojne operacije), već su pominjana gore. O tome, kolika je cijena tih optužbi, govori jedna prosta činjenica: pokazavši čitavom svijetu „tragediju Buče“, početkom aprila 2022.godine (postoje sumnje da su „formiranje rasporeda glumaca dekoracije“ pomogli Anglosaksonci), Zapad i Kijev sve do sada ne odgovaraju na elementarna pitanja da li su utvrđena imena poginulih i kakvi su rezultati patološkoanatomskih istraživanja. Kao i u gore opisanim slučajevima sa Skripaljem i Navaljnim, propagandistička „premijera“ režije u zapadnim medijima je prikazana, a sada – „stvar je završena“, odbijaju da bilo šta kažu, zato što nemaju šta reći.
U ovome je čitav smisao algoritma zapadne politike: isfabrikovati informacionu izmišljotinu, proširiti je do svemirske katastrofe, u roku od dva-tri dana, pokrivajući pristup stanovništva alternativnim podacima i procjenama, a kada činjenice ipak isplivaju na površinu, njih jednostavno, ignorisati i, u najboljem slučaju – podsjetiti na njih u posljednjim redovima novosti sitnim slovima. Važno je podsjetiti da ovo nijesu bezazlene igračke u ratu medija, budući da se takve namještaljke direktno iskorišćavaju kao predlozi za sasvim materijalne aktivnosti, kao što su: kažnjavanje „okrivljenih“ zemalja sankcijama, pokretanje protiv njih varvarskih agresija sa stotinama hiljada žrtava civilnog stanovnišva, kako je to bilo posebno u Iraku i Libiji. Ili, kao u slučaju Ukrajine – iskorištavanje kao potrošnog materijala u ratu Zapada protiv Rusije. Pri tome instruktori i usmjerivači RSZO (*reaktivni sistem plotunske vatre-RSPV) po svemu sudeći komanduju aktivnostima VSU i nacionalnih bataljona, neposredno „na terenu“. Nadam se da je među Evropljanima ostalo odgovornih političara, koji razumiju kakve sve to posljedice nosi. U vezi sa tim je uočljivo da niko u NATO i EU nije opomenuo nekakvog Gerharca, komandanta vojno–vazdušnih snaga Njemačke, koji je u izjavi saopštio neophodnost pripreme za primjenu nuklearnog oružja i dodao: „Putin, ne pokušavaj da se nadmećeš sa nama“. Ćutanje Evrope dovodi do pomisli da ona dobrodušno zaboravlja na ulogu Njemačke u svojoj istoriji.
Ako sadašnja događanja posmatramo kroz istorijsku prizmu, onda se čitava ukrajinska kriza pokazuje kao „velika igra“ po scenariju koji se kreće po nekadašnjem predviđanjima Z. Bžežinskog. Dogovori o dobrim odnosima, o spremnosti Zapada da uvažava prava i interese Rusa, koji su se poslije raspada SSSR našli na teritoriji nezavisne Ukrajine i u drugim zemljama bivšeg SSSR-a, pokazali su se ništa više nego insceniranje. Već početkom 2000-ih Vašington i Evropska Unija su otvoreno počeli da traže od Kijeva da se odredi sa kim je: sa Zapadom, ili sa Rusijom?
Od 2014. godine Zapad bezuslovno rukovodi rusofobičnim režimom, koji su oni doveli na vlast, putem državnog prevrata. Stavljanje V.Zelenskog u prvi plan bilo kojeg, makar malo značajnog međunarodnog foruma je takođe dio scenarija. On istupa, drži patetične govore, a kad najednom, predloži nešto razumno, udaraju ga po prstima, kako što se to dogodilo nakon Istanbulske runde rusko-ukrajinskih pregovora: tada, krajem marta, u dijalogu kao da se pojavilo svjetlo, ali Kijev su primorali da se povuče, iskoristivši u tu svrhu insceniranu epizodu u Buči. U Vašingtonu, Londonu, Briselu su počeli da zahtijevaju od Kijeva da ne počinje pregovore sa Rusijom, dok Ukrajina ne stekne potpunu vojnu premoć (posebno se isticao bivši britanski premijer B.Džonson, a skupa sa njim i mnogi drugi zapadni političari, koji su još u igri, ali koji su već pokazali analognu neadekvatnost).
Izjava šefa za spoljnu politiku EU, Ž. Borela, da konflikt treba da se završi „pobjedom Ukrajine na polju bitke“ dovodi do pomisli da i takav instrument kao što je diplomatija u „scenskoj izvedbi“ Evropske unije gubi smisao.
U najširem smislu interesantno je posmatrati kako Evropa, „koju je koncipirao“ Vašington na antiruskom frontu strada više nego ostali od nepromišljenih sankcija, pustoši svoje arsenale, isporučujući naoružanje Kijevu (ne tražeći izvještaje o tome ko ga potom kontroliše i gdje ono dospijeva), oslobađajući svoje tržište za kasniju kupovinu proizvoda vojno-industrijskog kompleta SAD i skupog američkog tečnog prirodnog gasa, umjesto pristupačnog ruskog gasa. Slične tendencije zajedno sa praktičnim stapanjem EU sa NATO, za sada proizvode još odzvanjajuće razgovore o „strateškoj autonomiji“ EU i znače ništa više od pozorišne predstave. Svima je već jasno: vanjska politika „kolektivnog Zapada“ je „pozorište jednog glumca“, kojom prilikom ona logično dovodi do traženja novih pozorišta ratnih dejstava.
Dio geopolitičkog gambita protiv Rusije je i davanje Ukrajini i Moldaviji (kojoj je, po svemu sudeći, takođe pripremljena nezavidna sudbina) statusa zemalja – vječitih kandidata za ulazak u EU. Za sada reklamiraju inicijativu predsjednika Francuske E. Makrona „evropska politička zajednica“, gdje neće biti posebnih finansijsko-ekonomskih benefita, ali će postojati zahtjevi za potpunom solidarnošću sa EU u njenim antiruskim aktivnostima. Tu već ne postoji princip „ili – ili“, već „ko nije sa nama, taj je protiv nas“. Kakvo je to „društvo“ objasnio je lično E. Makron: EU će pozvati sve evropske zemlje – „od Islanda do Ukrajine“, ali ne Rusiju. Odmah želim da se ogradim, da mi tamo i ne želimo, ali je karakteristična sama izjava, koja otkriva suštinu ove nove ranije poznate konfrontirajuće, razdvajajuće zamisli.
Ukrajina, Moldavija i druge zemlje, kojima se sada ulaguje EU imaju sudbinu da budu statisti u igrama Zapada. Kao glavni režditelj ovih scenarija, SAD naručuje muziku i sadržinu, na osnovu kojih u Evropi pišu antiruski scenario. Glumci su spremni. Oni imaju iskustva stečenog još u „Kvartalu 95“, oni mogu ozvučiti i tekstove za oduševljenje, ne slabije od već pozaboravljene Grete Tunberg, i da ih, ako je potrebno, odsviraju na muzičkim instrumentima. Glumci su dobri: sjetite se kako je ubjedljivo V.Zelenski odigrao demokratu u filmu „Sluga naroda“, borca protiv korupcije, protiv diskriminacije Rusa i uopšte za „svako dobro“. Sjetite se i uporedite sa tim kako se na funkciji predsjednika u trenutku preobrazio, bukvalno po sistemu Stanislavskog: zabrana ruskog jezika, obrazovanja, medija, kulture. „Ako se osjećate kao Rusi, onda radi vaše djece i unuka, pođite i živite u Rusiji“. Odličan savjet. Stanovnike Donbasa je nazvao ne ljudima, već „osobama“. A za nacistički bataljon „Azov“ je rekao: „Oni su takvi kakvi su. Mi imamo mnogo takvih“. Čak se i CNN postidio da ovu frazu zadrži u intervjuu.
Postavlja se pitanje: kakav će biti rasplet svih ovih linija sižea. Pa, u stvari, scenario zasnovan na krvi i ljudskom bolu, daleko od toga da može značiti zabavu, a demonstracija cinične politike stvaranja nove realnosti, u kojoj se svi principi Statuta OUN i u cjelosti norme međunarodnog prava pokušavaju zamijeniti svojim „poretkom“, zasnovanim na samo svojim „pravilima“ u nastojanju da se ovjekovječi klizeća dominacija u svjetskim pitanjima.
Za savremene međunarodne odnose najrazornije posljedice su imale igre koje je Zapad zamislio u OEBS, a u vezi su sa „završetkom hladnog rata“, u kome se om smatrao pobjednikom. Brzo prekršivši svoja obećanja, data rukovodstvu SSSR i Rusiji o neširenju NATO na Istok, SAD i njihovi saveznici su ipak deklarisali privrženost građenju jedinstvenog prostora bezbjednosti i saradnje u Evro-Atlantiku i zajedno sa svim članicama OEBS-a svečano se potpisali na najvišem nivou 1999.g. a zatim i 2010.g. uz političku obavezu da obezbijede jednaku bezbjednost, kada niko neće učvršćivati svoju bezbjednost na račun drugih i da nijedna organizacija neće pretendovati na dominirajuću ulogu u Evropi. Ubrzo je postalo jasno da natovci ne drže riječ, okrenuvši se na prevlast Sjeverno-atlantske alijanse. Ali i tada smo mi nastavili diplomatske napore, predloživši im da taj isti princip utvrde jednakom i nepodijelenom bezbjednošću, ali sada pravnim obavezujućim sporazumom. Predlagali smo više puta, posljedni put u decembru 2021.g. Umjesto odgovora, kategorično odbijanje. Direktno su saopštili: iza granica NATO neće biti nikakvih pravnih garancija. To znači da se podrška od strane Zapada političkih dokumenata, koji se donose na samitima OEBS, jeftina simulacija. A sada, pod rukovodstvom SAD, NATO ide korak dalje: zahtijeva da mu se potčine ne samo Evro-Atlantik, već i čitav Azijsko-Tihookeanski region. Glavnu adresu svojih prijetnji natovci ne kriju, i rukovodstvo Kine je već istupilo sa principijelnom ocjenom sličnih neokolonijalnih ambicija. Peking im je suprotstavio pomenuti princip nepodijeljene bezbjednosti, izjasnivši se za njegovu primjenu već u globalnim razmjerama, kako niko u svijetu ne bi pretendovao na sopstvenu isključivost. Takav pristup je u potpunosti podudara sa pozicijama Rusije. Dosljedno ćemo ga štititi zajedno sa saveznicima, strateškim partnerima i mnogim drugim istomišljenicima.
Kolektivni Zapad bi morao da se spusti na zemlju iz svijeta iluzija. Koliko god da produže sa inscenacijama, neće biti rezultata. Vrijeme je za poštenu igru, ne po pravilima varalica, a na osnovu međunarodnog prava. Što prije svi spoznaju bezalternativnost objektivnih istorijskih procesa formiranja višepolarnog svijeta, na osnovu poštovanja fundamentalnog principa Statuta OUN i čitavog svjetskog poretka – suvereniteta i jednakosti država, to će biti bolje.