U kolikoj mjeri je kategorija koja se, uslovno, naziva javnošću Republike Srpske, oguglala na sve moguće impulse, svjedoči činjenica da je prošlo najmanje sedam dana dok nisu uslijedile prve reakcije na sada već znamenitu izjavu Milorada Dodika da sebe smatra „nacionalnim bogatstvom“.
Uzalud je predsjednik RS sam označio ovakvu tvrdnju kao svjevrsni izazov za kritičare, dajući do znanja da očekuje negativne reakcije čim je izgovorio samozaljubljeno zapažanje. Prolazili su dani, a na prostoru između Novog Grada i Trebinja nije bilo čak ni upitno podignutih obrva, a kamoli detaljnijeg udubljivanja u bizarnu poruku. Tek kada su iz Beograda i Sarajeva počeli da stižu sarkastični osvrti na manifestaciju ega sa intenzitetom rijetkim čak i među nimalo savršenim političarima u tim sredinama, zakotrljali su se i prvi odjeci na lokaciji gdje je Dodik imao izliv neviđene samouvjerenosti, u Banjaluci. Uključujući – o, sramote – i redove koje čitate.
Iako su u situacijama kada političari izgovore formulacije sa potencijalom da izazovu talasanje česta naknadna tumačenja da su im riječi „istrgnute iz konteksta“, ovdje nema ni govora o tome. Čovjek je, očito, došao u studio s namjerom da, između ostalog, plasira i priču o sebi kao svojevrsnom „narodnom blagu“, što je i učinio u 21. minutu emisije „Telering“ na RTRS-u, 11. maja.
“Reći ću nešto što će sigurno izazvati polemike. Ja mislim da sam nacionalno bogatstvo Srba i Republike Srpske. I nisam umišljen, ja nisam umišljen. Ozbiljno vam kažem. Ne mogu mene ni klonirati, ni patentirati. Mislim da je moja volja i energija koju ulažem u poziciju Republike Srpske očuvala njene konture, očuvala je ovo što sad imamo. Učinila je da je Republika Srpska mirna, stabilna, da nema izazova te vrste”, rekao je tada Dodik.
Pola lule duvana
Dodao je da „u RS ima i zadovoljnih i nezadovoljnih, kao i svagdje u svijetu, ali da se ovdje može živjeti i da se otvaraju perspektive i šanse da ljudi zarade“.
Pošto se i najlucidnijim osobama desi da pogriješe, ispostavilo se da je predsjednik RS imao samo jedan previd. Naime, precijenio je vitalnost i živahnost svojih podanika, računajući da i među njima egzistiraju dušmani – istina, kao drastična manjina – pa će nekome ipak pasti na pamet da traži dlaku u jajetu genijalne opaske o „nacionalnom bogatstvu“. Ipak, ostao je gotovo uskraćen za takav eho, pa mu je preostalo samo da dominantno ćutanje tretira kao znak odobravanja.
Dakle, ne vrijede ni pola lule duvana neformalne tvrdnje iz Dodikovog neposrednog okruženja – da je „šef“ tokom godina postao toliko narcisoidan da ga veoma iritiraju bilo kakvi naslovi u medijima, pa čak i komentari na portalima i društvenim mrežama, sa iole kritičkim opservacijama o njemu. Tupavi su rezoni prema kojima je relaksiran odnos prema „hejterima“ znak nekakvog sazrijevanja, a pogotovo ideje da poneku od primjedbi na vlastiti račun nije na odmet uzeti u obzir kao povod za lično preispitivanje. U normalnim koordinatama, nema ni govora o tome – svaku žaoku treba shvatiti lično, kao pitanje života i smrti, te povod za osvetu, a ona je, naravno, najbolja kada se servira hladna.
To je poznato glavnom kreatoru svih bitnih zakonodavnih inicijativa u RS, pa će se, kada zažive izmjene Krivičnog zakonika RS i kleveta bude kriminalizovana, i sitnim dušama sklonim drugačijem mišljenju stati u kraj. Neophodno je još samo malo strpljenja pravednog lidera SNSD-a, ma koliko opravdano smatrao da je potrebno da se obični smrtnici striktno pridržavaju druge od 10 božijih zapovijesti: „Ne spominji imena Gospoda, Boga svoga, na nedostojan način, jer Gospod neće ostaviti bez kazne onoga koji nedostojno spominje ime njegovo“.
Talenat za destrukciju
U ovom kontekstu, deplasirane su sve teorije o Miloradu Dodiku, ukoliko nisu krajnje afirmativne. Apsolutno negativne, normalno, ne treba ni razmatrati. Isto tako, mora se prezrivo odmahnuti rukom i na malo perfidnije, navodno uravnotežene i objektivne pokušaje. Jedna od takvih manipulacija je teza da Dodik zaista ima natprosječnu energiju, ali, i sklonost da je isključivo usmjerava u destruktivnom pravcu.
Tokom drugog premijerskog mandata, između 2006. i 2010. godine, navodi se u ovim tlapnjama, taj talenat za destrukciju bio je čak i koristan za RS, jer je zaustavio ubzani proces centralizacije BiH. Međutim, kada se očekivalo da nakon ove faze uslijedi i malo konstruktivnosti, odnosno kakve-takve gradnje na ruševinama razbucanih zamisli o demontaži entiteta, uslijedila je skoro decenija i po puste demagogije, jadikuju tvorci ovih ispraznih floskula.
Sva ta laprdanja su, logično, završila u „ropotarnici povijesti“, a test vremena je izdržala samo Dodikova ocjena o sebi kao „nacionalnom bogatstvu“. Ipak, ako postoji konsenzus u RS da zaista jeste tako, otvara se dilema – da li je ovakvo „blago“ mjerljivo? Postoje li dimenzije u kojim je moguće definisati značaj takvog „dobra“ u kolektivnom vlasništvu? Sticajem okolnosti, uskoro će se ukazati prilika da se to provjeri.
Naime, Republika Srpska 28. juna ove godine mora da plati dugovanja u iznosu od 320 miliona KM. Odnosno, prema određenim računicama, čak blizu 400 miliona maraka. Jer, RS je 22. juna 2018. godine godine na Bečkoj berzi emitovala petogodišnje obveznice u visini od 168,3 miliona evra po kamatnoj stopi od 4,75 posto na godišnjem nivou. Krajem idućeg mjeseca, ono što je započelo kao hedonizam i trošenje nezarađenog imaće prilično mazohistički finiš, jer je neophodno odjednom obezbjediti ozbiljnu svotu.
Treba vjerovati premijeru RS Radovanu Viškoviću i ministarki finansija Srpske Zori Vidović kada kažu da će toliki iznos biti prikupljen, te da se enormni trošak neće drastično odraziti na redovnost primanja budžetskih korisnika. Dobro, možda hoće malo, ali šta je desetak dana čekanja na penziju i platu, ako građanin pokorni ima priliku da primjereno reaguje na znameniti izazov, koji je pokojni predsjednik SAD DŽ. F. Kenedi sažeo u rečenicu: „Ne pitajte šta država može da uradi za vas, već šta vi možete da učinite za nju“.
Srećom, neće biti neophodne spektakularne žrtve narodnih masa, jer se vlast adekvatno pripremila za ovu nevolju. Koferi sa gotovinom su spremni, a ni sam đavo nije toliko crn kao što izgleda, bar ako je suditi prema poruci predsjednika Vlade RS Radovana Viškovića da Srpska uopšte nije naročito zadužena. Javni dug RS, kaže Višković ovih dana, iznosi tek 34,6 odsto BDP-a, a ukupni dug je dostigao 41,1 procenat bruto društvenog proizvoda. Pri tome, svako ko iole poznaje svijet finansija, zaključuje premijer, zna da se zvono za uzbunu u bilo kojoj zemlji na planeti pali tek kad zaduženost dostigne nivo od 60 odsto BDP-a.
Hor skeptika
Do tada, naravno, postoji još značajan manevarski prostor. Ali, cjepidlake sklone širenju panike ne zaustavljaju se na raspredanju o dugu koji dospijeva na naplatu krajem juna. Pominju i da do kraja ove godine RS treba da otplati ukupno 1,1 milijardu KM, što je petina republičkog budžeta. U toj pakosti, idu čak toliko daleko da zlobno konstatuju kako je Višković nedavno išao u Kinu da moli za pozajmicu radi neutralizacije potraživanja neidentifikovanih vjerovnika, po svemu sudeći, sa mrskog Zapada, kao i da je Dodik posljednji susret sa Putinom posvetio upravo ovoj temi.
Sve su to, nesumnjivo, besmislice, jer je jasno da se premijer zaputio u Peking samo da bi se još jednom uvjerio u kinesku spremnost da sponzoriše energetske projekte u Podrinju i Hercegovini, a da se predsjednik Republike tokom boravka u Moskvi nije bavio finansijskim trivijalnostima, već isključivo visokom geopolitikom.
Ipak, da bi se i takve, jalove optužbe potpuno demistifikovale, nije zgoreg razmotriti opciju kojom bi Srpska mogla da reguliše ovogodišnja dugovanja, a da ne potroši ni fening ili cent dragocjenih zaliha gotovog novca. Postoji drevno pravilo da se „porodično srebro“ prodaje tek kada dogori do nokata. RS nije blizu ovakvog momenta, ali, pošto hor dežurnih skeptika neumorno širi psihozu unutar stanovništva, neophodan je radikalan čin kojim će se presjeći ova naklapanja.
Nakon Dodikove ocjene o „nacionalnom bogatstvu“, rješenje se nazire. Umjesto 320 miliona KM uplaćenih na odgovarajuće račune, dovoljno je da se predsjednik RS 28. juna zaputi u Bečku berzu i ponudi nezasitim lihvarima – samog sebe. Kada se suoče sa takvom varijantom, internacionalne kamatarske aždaje neće propustiti priliku da naprave vanserijski dil. Vrijednost hodajućeg „narodnog blaga“ RS je, naravno, daleko veća. Ako se već kvantifikuje, onda se kreće u okvirima milijardi. Pristanak da se ide značajno ispod cijene, te da MD bude ustupljen za mizernih 320 miliona KM, niko razuman među vjerovnicima neće odbiti.
Istovremeno, gubice vječnih nezadovoljnika u RS biće dugoročno začepljene. Plate i penzije neće biti upitne, a pogotovo neće doći u obzir apokaliptična opcija u kojoj berzanski mešetari na ime dospjelih potraživanja dobijaju većinske pakete dionica u ključnim javnim preduzećima Srpske. Napokon, odricanje od predsjednika biće samo privremeno, jer će njegovi vjerni saradnici, čim se RS potpuno finansijski stabilizuje, opet otkupiti predsjednika Republike u Beču, te proslaviti srećno obavljen poduhvat čim povratnik kroči na banjalučki aerodrom.
Čitavoj ovoj zahtjevnoj, ali sasvim realnoj operaciji, dodatnu epsku draž daje činjenica da dug RS na naplatu dospijeva, ni manje, ni više, nego na Vidovdan. Srbi jesu navikli da se tada istorijske kontroverze rješavaju vatrenim ili hladnim oružjem, ali, vremena se mijenjaju. Više nema potrebe da Miloš Obilić tog datuma poteže mač ili da se Gavrilo Princip maši za revolver. Nije neophodno ni da se Slobodan Milošević žrtvuje tako što će ući u helikopter koji ga vozi u Hag.
Ovo je ipak vijek biznisa, pa je sasvim dovoljno da „nacionalno bogatstvo“ RS u razmaku od nekoliko mjeseci otputuje u dva smjera. Prvi put – u stalni izvor srpskih problema, u Beč, a drugi put, zna se, natrag u RS, kao u svima dobro poznatoj pjesmi. Onoj koja kaže: „Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo…“
