29.7 C
Banja Luka

Oprobani recept vladavine: Dodik napravi problem, a onda sebe proglašava za spasioca

Kada se uz samo malo truda analizira ono što je Milorad Dodik kao, nažalost, apsolutni gospodar Republike Srpske učinio u proteklih godinu dana, nijednom objektivnom posmatraču ne može promaći jedna činjenica.

Ona se ogleda u tome da Dodik napravi problem, a onda sebe prikazuje kao navodnog spasioca. Dovoljno je navesti samo dva slučaja koja to neumoljivo potvrđuju.

Prvi slučaj je prošlogodišnje donošenje Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, koji je po Dodikovom naređenju usvojila Narodna skupština Republike Srpske.

U to vrijeme bio sam pravni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH, Željke Cvijanović, pa sam, nakon što sam dan prije usvajanja tog zakona prisustvovao sastanku Dodika sa Cvijanovićevom, Stevandićem i Viškovićem, imao priliku da se neposredno uvjerim koliko se, u stvarnosti, sve radi po Dodikovoj i samo Dodikovoj volji. Naime, Dodik je na tom sastanku rekao da Narodna skupština donese taj zakon i niko od prisutnih nije mu nijednog trenutka oponirao.

Vidjevši tom prilikom tekst tog zakona odmah mi je bilo jasno da je to zakon koji je suprotan Ustavu BiH, jer taj ustav ne dozvoljava donošenje takvog zakona. Zato sam, pošto su o tome ćutali svi ostali prisutni, rekao da je taj zakon neustavan i da ga ne treba donositi, ali niko od prisutnih ne htjede to da podrži.

Naredni dan Narodna skupština, njena većina, je bespogovorno usvojila zakon i time je napravljen, blago rečeno, problem ustavne krize kojem svjedočimo i od čijih negativnih posljedica strahujemo sve do danas.

I onda se u svemu tome Dodik javlja kao tobožnji spasilac Republike Srpske, iako je stvarnost sasvim drugačija od toga.

Jednako tako ovih dana svjedočimo posljedicama pogrešne Dodikove politike kada je riječ o rezoluciji o Srebrenici, čije usvajanje se predlaže na Generalnoj skupštini UN. Ideolog i glavni promoter te rezolucije je Zlatko Lagumdžija u svojstvu ambasadora BiH u UN-u.

Međutim, Lagumdžija ne bi mogao biti imenovan na tu funkciju, a time ni raditi sve ovo što neustavno radi, da se Dodik usprotivio njegovom imenovanju. Nažalost, Dodik to nije učinio nego je sve ovo dozvolio, nakon čega je Željka Cvijanović po Dodikovoj komandi glasala za Lagumdžijino imenovanje.

I time je omogućeno Lagumdžiji da radi sve ono što neustavno i nezakonito sada radi u UN-u u vezi sa navedenom rezolucijom, baš kao što je i prošlogodišnjim Zakonom o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH omogućeno Kristijanu Šmitu da nametne krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika.

Na našu nesreću to ipak nimalo ne smeta Dodiku da sebe i po pitanju Srebrenice prikazuje kao spasioca svih nas, ovaj put sa sve Željkom Cvijanović, iako ne bi došlo do problema zvanog „rezolucija o Srebrenici“ da su Dodik i Cvijanovićeva spriječili Lagumdžijino imenovanje.

Samo da su htjeli, ali nisu, baš kao što ne bi došlo ni do nametanja Šmitovog krivičnog djela neizvršenja odluka visokog predstavnika, da Dodik nije naredio da Narodna skupština Republike Srpske donese Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH.

Sada, nakon svega, Dodik nas još ubjeđuje da je zahvaljujući navodno „naporima prije svega srpskog člana Predsjedništva BiH Željke Cvijanović“ odloženo glasanje u Generalnoj skupštini UN o Lagumdžijinoj rezoluciji o Srebrenici. Međutim, stvarnost je i ovaj put sasvim drugačija.

Jer, Željka Cvijanović se nijednom nije pojavila, iako je mogla makar i video nastupom, ni na jednom skupu u UN-u niti je na takav način rekla i jednu jedinu riječ u UN-u.

Nije Željka u tom pogledu tražila da se video putem, kao član kolektivnog šefa države članice UN, obrati prilikom nedavne rasprave o nacrtu navedene rezolucije u UN. Pa da se takvom živom riječju obrati UN-u i ukaže toj organizaciji u kakav protivpravni pokušaj se uvlači ta svjetska organizacija, da usvoji navedenu rezoluciju, iako ju je Lagumdžija stvorio, i BiH prikazao kao njenog navodnog sponzora, kršeći na najgrublji način Ustav BiH, jer Predsjedništvo BiH kao jedini nadležni organ za ta pitanja nije donio takvu odluku.

Takođe je simptomatično da Cvijanovićeva nije tražila ni da se obrati UN-u i da u tom obraćanju ukaže na Izvještaj svjetskih eksperata, predvođenih Gideonom Grajfom, o tome da je stvarnost koju su oni utvrdili o događajima u Srebrenici sasvim drugačija od onoga što Lagumdžija samovoljno i neustavno prikazuje u svojoj rezoluciji.

Najzad, takođe je simptomatično i to da Cvijanovićeva ni do danas nije zahtijevala održavanje vanredne sjednice Predsjedništva BiH, na kojoj bi se raspravljalo i odlučilo o tome da li je Predsjedništvo BiH za tu Lagumdžijinu rezoluciju i da li je Predsjedništvo za to da bude njen sponzor, a ne da Lagumdžija samovoljno i neistinito u UN-u prikazuje da je BiH navodno za to.

Poslovnik Predsjedništva BiH je s tim u vezi veoma jasan. On u članu 23 propisuje da predsjedavajući Predsjedništva BiH mora sazvati vanrednu sjednicu Predsjedništva kad god to zatraži bilo koji član Predsjedništva, a član 24 Poslovnika propisuje da se dnevni red vanredne sjednice prihvata bez glasanja.

Drugim riječima kazano, da je Cvijanovićeva samo predložila da Predsjedništvo na vanrednoj sjednici glasa o Lagumdžijinoj rezoluciji, ne postoji mogućnost da ostala dva člana Predsjedništva onemoguće glasanje o tome.

Nažalost, ona to ni do danas nije učinila, već uporno ćuti, baš kao što glasno o svemu ovome ćuti i u UN-u.

Zato je, kada se sve prethodno rečeno uzme u obzir, lišena svakog smisla tvrdnja gospodina Dodika da su navodni „napori prije svega srpskog člana Predsjedništva BiH Željke Cvijanović“ doveli do odlaganja glasanja u Generalnoj skupštini UN o Lagumdžijinoj rezoluciji o Srebrenici. Takva tvrdnja Dodika naprosto nije istina i to treba jasno reći našoj javnosti.

Autor: Dr Milan Blagojević

NAJNOVIJE VIJESTI:
Related news

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here