Otkako je formiran, SNSD je, vjerovatno, jedna od najstabilnija politička stranka u Republici Srpskoj.
Prvi koji se osmjelio da „udari“ na stranku i njenog nepogrešivog lidera jeste već zaboravljeni živopisni kandidat za premijera Republike Srpske, Brane Miljuš. Njega je kao keca iz rukava izvukao tadašnji predsjednik Srpske Nikola Poplašen, pokušavajući da SNSD i Dodika „izbuši“ kadrom iz njihovih redova. Poplašenov plan je, kao što znamo, propao neslavno.
Drugi upečatljiv pokušaj suprotstavljanja strogoj partijskoj hijerarhiji i disciplini dogodio se dvadesetak godina kasnije, kada je tadašnji član Predsjedništva SNSD i dugogodišnji poslanik te stranke u Narodnoj skupštini Srpske i Parlamentu BiH, Drago Kalabić, počeo javno da kritikuje Dodika i stranački vrh zbog toga što su u partijske redove i vladajuću koaliciju počeli masovno da primaju „prebjege“ iz SDS, PDP, NDP… Epilog Kalabićeve pobune je poznat, a nekadašnji prvi čovjek SNSD u Prnjavoru i okolini završio je svoj politički put na krajnjim marginama.
Nešto slično dogodilo se i Momčilu Antoniću, mladoj nadi SNSD, koji je zbog objava na društvenim mrežama dospio u nemilost vodećih ljudi partije.
Posljednja pobuna je, ipak, nešto ozbiljnija i potencijalno opasnija za unutrašnji mir u SNSD, a vinovnik „incidenta“ je Nebojša Radmanović. Za razliku od Miljuša, Kalabića, Antonića i još par pojedinaca, kojih se skoro više niko i ne sjeća, Radmanović je mnogo ozbiljniji igrač s kojim se, kako mnogi tvrde, čak ni Dodik ne usuđuje ući u otvoreni sukob. Radmanović je svojom kritikom usvajanja Zakona o sprečavanju sukoba interesa u Parlamentu BiH odvalio žestok šamar Dodiku, pritom ga nabacivši „na volej“ opoziciji. Da se radi o nekom drugom, Dodik to sigurno ne bi oprostio. Međutim, pošto se radi o Radmanoviću, kako reče nepogrešivi lider SNSD, on ima pravo na svoj stav.