Naslovna Najnovije Poznaje li politička scena RS kategoriju „povratka“?

Poznaje li politička scena RS kategoriju „povratka“?

0

Moguće je da je bauk komunizma uistinu kružio Evropom 1848. godine, u doba kad su Karl Marks i Fridrih Engels pisali poznati „Manifest“. Međutim, 175 ljeta kasnije, bar kad je riječ o „crvenim maglama“ u Republici Srpskoj, ne naziru se ni tragovi ideologije. U prvom planu ovdašnje vladajuće strukture, osim notorne opsjednutosti ličnim bogaćenjem, nalazi se još jedna živopisna karakteristika – sklonost prema krajnje nerealnim predstavama o sebi.

Naravno, svaki od 200.000 navodnih članova SNSD-a imao je na koga da se ugleda, ukoliko počne da javno demonstrira tu osobinu. Istina, Milorad Dodikjoš nije počeo da govori o sebi u trećem licu, poput vladara iz prohujalih vijekova, ali je ne tako davno „skromno“ naveo da sebe smatra „nacionalnim blagom“. Uz ovakvog lidera, svaki ponosni vlasnik partijske knjižice lako sklizne u uvjerenje da ostale tri četvrtine stanovnika RS, bez legitimacije vladajuće stranke, započinju dane raspredajući o tome šta li smjeraju doslovno svi pripadnici najuticajnije političke organizacije u Republici.

Iz miljea sve većeg broja narcisoidne braće i sestara te vrste u proteklim danima i sedmicama ipak se izdvojio Dalibor Pavlović, bivši gradonačelnik Prijedora. Sada je već pomalo zaboravljeno da je riječ o čovjeku koji je u oktobru 2021. morao da napusti funkciju nakon što su njegove fotografije u bizarnim izdanjima preplavile internet. Već tada bilo je jasno da je bio žrtva vlastite slabosti prema izvjesnoj ženi, koja mu nije bila supruga, do te mjere da ju je „zatrpavao“ snimcima vlastite izobličene fizionomije, sa ustima punim tableta i glavom na podu toaleta. Danas su već svima, osim njemu, logično, nebitne okolnosti uvrnutog razotkrivanja, mada je očito da ih treba tražiti negdje između neuspjele ucjene i uspješne kompromitacije.

Višenedjeljno odbrojavanje

Od tada je prošao popriličan period, dovoljan da se na Pavlovićevoj „aferi“ nakupi solidan sloj prašine, kao garancija da se u narednim godinama gotovo niko, osim neposrednih aktera, neće ni sjećati šta se desilo u gradu pored Sane prije dvije sezone. Ali, avaj, Daliboru đavo nije dao mira, pa je krajem maja ove godine aktivirao Tviter nalog. Van lokalnih koordinata, nezapažen, naravno, sve dok nije počeo da na njemu plasira objave sa političkim konotacijama. Sa smislom za teatralnost u rangu mlađeg tinejdžera, bivši gradonačelnik je nedjeljama „odbrojavao“ dane do misterioznog trenutka, a onda 11. oktobra obznanio da su prošle dvije godine od njegove ostavke i da je odlučio da se vrati u politiku.

Većina reakcija na društvenim mrežama bila je porazna za Pavlovića, ali ne zbog protivljenja njegovim namjerama, baš kao što nije bilo ni gestova podrške. Jer, dominirao je stav – očekivan za svakoga, osim za Dalibora – u znaku rečenice: „Koga je briga za tim, kome je to važno“. Ali, pošto „povratnik“ živi u sopstvenom svijetu, bez interesovanja za realnost, ne čudi što, već u startu, falsifikuje okolnosti pod kojima je svojevremeno napustio funkciju. Naime, u više objava predstavlja sebe kao „moralnu gromadu“, jer je podnio ostavku nakon skandala. Međutim, propušta da pomene da je danima ćutao, a na famozni gest se odlučio tek kad ga je „šef“ javno podsjetio šta mu je činiti.

“Očekivao sam da ću kao predsjednik stranke, koja Vas je zajedno sa građanima Prijedora dovela do mjesta gradonačelnika, čuti ili pročitati jasan demanti na sadržaje koje posljednjih dana možemo da vidimo u javnosti, a nisu dostojni funkcije koju obavljate, ni godina koje imate. Pošto je izostalo Vaše jasno ograđivanje od sadržaja koje je javnost mogla da vidi, a koji nisu dozvoljeni ni sa stanovišta javnog morala ni pravila ponašanja koje SNSD njeguje, u obavezi sam da Vas pozovem da odstupite s funkcije koju obavljate”, napisao je lider SNSD-a u pismu upućenom Pavloviću u oktobru 2021.

Rasplet je poznat, pošto je Dalibor poslušao „sugestiju“. Raspisani su prijevremeni izbori, a ne poziciju gradonačelnika izabran je Slobodan Javor. I njegov mandat već ulazi u završnu fazu, bez nagovještaja da će se SNSD, i gradski i republički, opredijeliti za drugog kandidata na redovnom izjašnjavanju građana, krajem iduće godine. U takvim okolnostima, bilo bi očekivano da Pavlović, ako već namjerava da krene u politički „comeback“, pokuša sa drugom opcijom, iz vladajućeg ili opozicionog bloka, mada su mu i u takvom scenariju šanse za uspjeh gotovo nepostojeće. Međutim, ova izrazito samouvjerena osoba namjerava da vlastitu šansu opet potraži – u SNSD-u. Ista ta partija ga je, nije na odmet podsjetiti, hladno „pustila niz vodu“ kada se našao na meti medija i rivalskih političara, a što je još kobnije, i dok je bio izložen višednevnim „čaršijskim pričama“ u Prijedoru ili van ovog grada, svejedno.

Da se, recimo, zove Staša Košarac, možda bi se i izvukao uz ukor, jer je upravo tako prošao aktuelni član Savjeta ministara BiH kada je, na početku epidemije korona virusa, kršio mjere ispijajući viski i pušeći tompus na jednoj sarajevskoj žurci. Ipak, ne postoji nijedna indicija da je Dalibor „broju 1“ toliko bitan da se sve može riješiti jednim zagrljajem na skupu, što je bila javna manifestacija oproštaja nestašnom Staši, mada je prvobitno najavljeno da više nikada neće zasjesti u bilo koju fotelju iz pozamašne kvote SNSD-a.

Laka meta

Međutim, realnost ne dopire do Dalibora. To potvrđuje činjenica da je, osim komičnog odbrojavanja do navodnog povratka, vlastiti Tviter nalog „obogatio“ i pohvalama upućenim Miloradu Dodiku, te kritikama usmjerenim ka opoziciji. Ako se to ima u vidu, jasno je da Pavlović ne računa sa prelaskom u konkurentski blok i revanšizmom spram starog jata, što bi bilo za očekivati. Ne, ovaj sinji kukavac vjeruje da će mu sa „najvišeg mjesta“ unutar SNSD-a biti oprošteni „grijehovi“, pa će samo nastaviti tamo gdje je stao prije dvije godine. Očito, bez obzira na solidan staž u ovoj stranci, nije razumio jedno od osnovnih pravila njenog funkcionisanja, a to je da nema „pomilovanja“ za unutarpartijske „lake mete“.

A on je upravo to, budući da je dozvolio sebi da bude uhvaćen u „grešci u koracima“ na vrlo banalnom terenu, u narodu poznatom kao švaleracija. A u ovom slučaju, u realnosti, nije bila čak ni to, već njen puki pokušaj. Osim toga, vrh hijerarhije SNSD-a uvijek je funkcionisiao tako da se rijetki slučajevi demonstracije „moralne ispravnosti“ primjenjuju isključivo na marginal(izova)nim kadrovima, pri čemu Pavlović ispunjava sve uslove da bez pardona bude svrstan u tu kategoriju.

Njemu za utjehu, najveći intenzitet smijeha u koordinatama ovakvih egzibicija u SNSD-u ipak nije namijenjen bivšem prijedorskom gradonačelniku, jer u njegovoj storiji ima povoda i za elemente saosjećanja sa čovjekom koji je u jednom momentu podlegao razumljivim ljudskim slabostima. Titula vrhunskog zabavljača ipak pripada ranijem predsjedniku Mladih socijaldemokrata (MSD) u Laktašima, Živku Milunoviću. Sada je već zaboravljeno da je veseli Žika sredinom februara 2021. godine dramatično istupio u javnosti, obavještavajući narodne mase da je opljačkana njegova porodična kuća u Petoševcima u toj opštini. Tu nije kraj, jer Milunović ima i stan u Banjaluci, a u tom periodu je zatekao nepoznati ključ u vratima kada je obilazio ovu nekretninu. I onda je uslijedila kulminacija, pošto je Žika čitavu kontroverzu izmjestio sa terena klasičnog kriminala i dao joj političke konotacije.

Naime, Milunović je tada dodao da mu stižu i prijetnje smrću. Pošto je umislio da je izuzetno bitan, sve ovo je protumačio kao posljedicu njegove namjere da se „vrati u politiku“. Najbizarnije je to što i za „povlačenje iz politike“ tog bivšeg juniora nije znalo najmanje 99,9 odsto posmatrača ovdašnjih političkih prilika. Ali, eto, mladi čovjek ima bujnu maštu, pa je prije dvije sezone uporno fantazirao da je detalj koji je ponosno isticao – da je bio najmlađi odbornik u lokalnom parlamentu Laktaša – bilo kome, osim njemu, ekstremno važan.

Nema razloga da mu se ne vjeruje da je tada opljačkan. Nije isključeno da su mu, iz nedokučivih razloga, moguće poslovnih, stizale i prijetnje. Ali, zaista su bile urnebesne teorije ovog mladića kako je pozadina svega – misteriozna operacija sa ciljem zaustavljanja presmiješnog političkog „Žikinog kola“. U svakom slučaju, nakon ove frtutme, Milunović je bio i na listi kandidata SNSD-a za poslanike u NSRS. Ali, avaj, nije prošao, što ga ipak nije inspirisalo za novi ciklus teorija zavjere, pa je javnost, bar privremeno, ostala uskraćena za još jedan krug Živkovih duhovitih psiho-trilera.

Rezervni položaj

Osim ova dva komična primjera, u vladajućoj stranci ima i mogućnosti ozbiljnih povrataka, Ali, da bi se realizovale, neophodno je sklopiti mozaik od bar 100 kockica. Bar je takva situacija sa Igorom Radojičićem, bivšim gradonačelnikom Banjaluke. Jer, kompromitacija njegovog nasljednika na čelu banjalučkog odbora SNSD-a Vlade Đajića približava se vrhuncu, posebno od kada se upustio u, skoro je izvjesno, lažni poduhvat opoziva aktuelnog gradonačelnika Draška Stanivukovića. Mizeriju te aktivnosti ne umanjuje ni činjenica da se sam Stanivuković potpuno politički potrošio u rekordnom roku, te da se danas po metodama, retorici i svemu ostalom gotovo i ne razlikuje od svog, barem deklarativno, najglasnijeg oponenta.

I dok predsjednik SNSD-a Milorad Dodik prefrerira neutralnost, pa i laganu distancu od Đajića, Radojičić po ko zna koji put pribjegava jednokratnim pseudo-zagonetkama, i to isključivo u virtuelnoj sferi. Naime, na dan kada je SNSD imao posljednji sabor, 30. septembra, on je na Tviteru imao ovakvu objavu: „Šta je život – no borba … a borićemo se“. Da je bilo ko drugi u pitanju, imala bi osnova ideja da je riječ o „rukavici u lice“ lideru stranke iz koje je Radojičić, podsjetimo, isključen 5. oktobra 2022. Ali, u Radojičićevom slučaju to ne važi, pošto je, bez dileme, riječ o najvećem „ziherašu“ političke scene RS.

Dakle, u pitanju je osoba koja maksimalno izbjegava svaki rizik. To je, prije svega, u opticaju kada je riječ o njegovoj relaciji sa Dodikom. Dok je bio u SNSD-u, godinama se kotrljao hladni odnos između njega i šefa partije, ali, osim pukog ćutanja i pokoje kvazi-misteriozne aluzije, nikada Radojičić nije pokazao otvorenu spremnost da se uhvati u koštac sa ključnim autoritetom njegove ranije partije. Čak i sada, kada je formalno van politike, posvećen turizmu, rekreativnom bavljenju poljoprivredom, biznisu u upravi „Planet softa“ i staroj profesorskoj destinaciji na ETF-u, maksimum „fajterskog“ garda Radojičića spram Dodika je krajnje zaobilazan. Krajem 2024. to izgleda ovako – na njegove opservacije o „borbi“, tvitom reaguje Saša Trivić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca RS, koji pokušava da bude duhovit, sa opaskom da se „jedine prave borbe odvijaju u kafani“. A onda „disident“ odgovori retoričkim pitanjem: „Hm… previše saradnje sa vlastima?“

Dakle, Radojičić je već stigao do tačke kada u (polu)internoj komunikaciji sa poznanicima nastupa sa pozicije nosioca svojevrsne „Partizanske spomenice 1941“, odnosno, u ovoj situaciji, „Opozicione spomenice 2005“, ako se kao inicijalni trenutak političke borbe sa Dodikom označi start njegovog drugog dolaska na vlast. U toj koncepciji, postoji samo jedan problem – riječi nisu praćene „subverzivnim“ djelima. A po svemu što je Radojičić pokazao u politici, neće ih ni biti. Iako je još 4. juna 2019. Zoran Talić formirao „Poligraf“, jednokratnu lokalnu stranku, mnogo zanimljiviju kao svima znani Radojičićev „rezervni položaj“, naručilac ovog projekta još nije došao u iskušenje da se lično aktivira u njemu.

Realno, to će desiti tek ukoliko se ostvare sve predispozicije da Radojičić poentira u „sigurici“, odnosno u političkom poduhvatu u kojem će 99 odsto posla obaviti druge osobe. Znači, kada bi, u određenoj „naučnoj fantastici“, opozicionari došli na ivicu uspjeha, Radojičić bi, poput Dodika 1997. godine, sa dva poslanika, hipotetička „spavača“ unutar SNSD-a, bio spreman da kompletira ovakvu jednačinu i uđe u parlamentarnu većinu. Naravno, isključivo pod uslovom da postane premijer. Mimo toga, ništa ne dolazi u obzir, pogotovo kretanje od nule, sa mukotrpnim političkim radom na terenu i višegodišnjim uzdizanjem vlastite stranke koja bi, u dalekoj budućnosti, napokon bila spremna da uđe u iole ravnopravan duel sa Dodikom.

Pucanj u stopalo

Znači, u SNSD-u je entuzijazam za povratak obrnuto proporcionalan stvarnom mjestu i značaju persona na unutarpartijskoj ljestvici – što si niže, to si uvjereniji da svi jedva čekaju da se vratiš. Takvo samopouzdanje ne manjka ni onima koji su nekada bili visokopozicionirani u toj partiji, samo što oni nisu spremni da lično zagaze u blato dnevne politike, poput raznih autsajdera, već smatraju da su toliko važni da po njih mora biti poslan „rols rojs“ kako bi se ponovo angažovali na uticajnim položajima.

Ovakva pravila ne važe u opoziciji. Narodni front, pa i Lista za pravdu i red, jednostavno, hronološki, još nemaju dovoljno staža da bi se u njihovim redovima profilisali i „otpadnici“ i „povratnici“ krupnijeg kalibra. U PDP-u, nakon posljednjeg sabora stranke, postoji uvrnuta situacija, pošto su za potpredsjednike istovremeno predloženi i izabrani Draško Stanivuković i Milko Grmuša. Nije poznato u kolikoj mjeri su Branislav Borenović, pa i Mladen Ivanić, učestvovali u sklapanju ovakve kadrovske ukršenice. Međutim, ona je garancija budućeg sukoba u ovoj partiji.

Iako je Stanivuković nezvanični zamjenik predsjednika, odnosno, dodijeljena su mu za nijansu veća ovlašćenja nego Grmuši, s obzirom na rastući animozitet među njima u posljednjim godinama, nema dileme da slijede varnice ili bar udarci „ispod pojasa“, kada Borenović konačno odluči da prepusti kormilo mlađim snagama. Što je najčudnije, obojica su, u proteklom periodu, u pojedinim momentima otvoreno najavljivali da su spremni da napuste PDP i pokrenu sopstvene projekte, da bi na kraju odustali od toga i opedijelili se da sačekaju priliku da se „poguraju“, u posljednjem pokušaju uspona na čelnu poziciju u partiji.

Za razliku od PDP-a, unaprijed spremnog da sebi puca u stopalo, SDS ne kreira svjesno ovakve okolnosti. Ipak, i kod njih ima „materijala“ za buduće pobune, s tim da bi glavni akteri takvih „kontraofanziva“ mogli biti raniji predsjednici – Mirko Šarović, Vukota Govedarica i Mladen Bosić. Upravo tim redosljedom, što se tiče procenta šansi da im padne na pamet „povratak“. Prvi u ovom nizu je ne tako davno, u julu ove godine, rekao da se sa aktuelnim liderom najveće opozicione stranke u Srpskoj Milanom Miličevićem razišao u „ne baš sjajnim okolnostima“ i da „neće ćutati ako vidi približavanje Dodiku“.

Politička scena Srpske je takva da se individualni primjeri sa takvim predznakom uvijek mogu generalizovati, a od ovakvog garda do pokušaja unutarpartijskog puča samo je korak. Pri tome, Miličević je u prednosti zbog toga što je već zauzeo predsjedničku „busiju“, što je u svakoj ovdašnjoj partiji uvijek bila prednost od 900 metara u trci na kilometar. Nevolja za njega može biti u tome što, umjesto jednog prethodnika sa neugašenim političkim ambicijama, ima čak trojicu, što je već izazov, ukoliko oni nađu zajednički jezik.

To, naravno, ne važi u SNSD-u. Ne samo zato što ta stranka i nije imala drugog predsjednika osim postojećeg, već zato što „broj 1“, kako stvari stoje, samo vlastitom voljom može da okonča političku karijeru. A kada god i kako god se to dogodi, jedno je jasno – biće jedina osoba na planeti sa manjim šansama za politički povratak od Dalibora Pavlovića, Živka Milunovića, pa i Igora Radojičića. Ako se govori o koordinatama vlasti, to mu je do sada dva puta polazilo za rukom, 1997. i 2005, „Treći put i Bog pomaže“? Možda, ali samo u drevnim pošalicama. U realnom životu – rijetko, posebno ako su vam inicijali MD.

BONUS VIDEO:

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i "X" nalogu.

Zapratite nas i na Youtube