Osim što vrši funkciju direktora UKC, Đajić je i poslanik i doktor na neurologiji, angažovan je na 11 klinika, profesor je na Medicinskom fakultetu i predsjednik Gradskog odbora SNSD, a ni jedan od tih poslova ne obavlja kako treba.
Direktor UKC i predsjednik Gradskog odbora SNSD Vlado Đajić nije zapažen po uspjesima ni na profesionalnom ni na političkom planu, ali svakako predstavlja primjer najdirektnijeg uticaja politike na kolaps zdravstvenog sistema u Srpskoj.
Da politika i zdravlje građana ne idu zajedno, potvrđeno je na brojnim primjerima, ali kod Đajića je to najočiglednije.
Hipokratova zakletva, profesionalizam i briga o građanima su daleko na dnu liste prioriteta direktora UKC, koji mnogo više brine o sigurnim glasovima, održavanju ćutanja medicinskih radnika o uslovima na UKC, političkim pritiscima na zaposlene i mutnim poslovima koje završava sa stranačkim šefovima i kolegama.
Osim što vrši funkciju direktora UKC, Đajić je i poslanik i doktor na neurologiji, angažovan je na 11 klinika, profesor je na Medicinskom fakultetu i predsjednik Gradskog odbora SNSD, a ni jedan od tih poslova ne obavlja kako treba.
Zaslužan je, kako tvrde, za kolaps u organizaciji UKC, za prijetnje zaposlenima da moraju da pređu u SNSD i dovođenje polusvijeta i sitnih kriminalaca, koji su zaduženi da kao stražari vode računa da radnici ne pričaju o uslovima rada i organizaciji koja u ovoj ustanovi od izuzetnog značaja faktički i ne postoji.
U isto vrijeme, prema pisanju portala banjaluka.24. com, debelo je povezan sa ljudima iz kriminalnog miljea, a nije tajna da posjeduje veliki broj vrijednih nekretnina u Srpskoj, u zemljama okruženja, ali i u Austriji i Njemačkoj.
Ipak, ni Đajić ni njegovi pijuni ne mogu da ućutkaju zaposlene, pa mnogi od njih već javno pričaju da je UKC u kolapsu, te da ni jedan posao i nabavka ne mogu da prođu bez ugrađivanja Đajića.
Od nabavke kisika za pacijente preko firme TGT iz Laktaša, odakle, kako stoji u tekstu, inače izvlači novac za kampanju i gdje je debelo “uklopljen” u cijenu, pa do traženja procenta od svih dobavljača za SNSD, Đajić ne preza ni od čeg kako bi UKC u potpunosti podredio svojim i interesima SNSD-a.
A dok direktor “cijedi” dobavljače, uslovljavajući ih da moraju donirati za stranku, prema istima ima ogromne neizmirene obaveze, a ogroman je i dug za poreze i doprinose zaposlenima.
Kolaps je i na odjeljenjima, gdje pacijenti moraju sami da kupe sredstva i materijal poput gaza, zavoja, alkohola i ostalog.
Ono o čemu se priča mnogo tiše među zaposlenima je ogromna smrtnost pacijenata na UKC, gdje svaki drugi pacijent nakon operacije dobija sepsu, kao i o respiratorima sumnjivog kvaliteta i slabo obučenog osoblja za rad na istima, zbog čega je smrtnost pacijenata priključenih na respiratore mnogo veća nego bilo gdje drugo.
Zaposleni takođe pričaju i o namjerno pokvarenim aparatima za dijagnostiku, da bi se građani primorali da dijagnostiku rade kod privatnika, i to najčešće u dijagnostičkom centru Arar, gdje je Đajić ima 50% vlasništva.
Na svim odjelima, doktori ne rade operacije i zahvate pod izgovorom da je pandemija, a onda iste te zahvate i operacije rade u privatnim klinikama, dok direktor uredno ubire procenat od ove “poslovne ideje”.
Ipak mnogi među zaposlenima na UKC su svjesni da će neko morati da odgovara za očigledan i lako dokaziv kriminal Đajića, pa su sve glasnije i priče i svjedočenja o uslovima rada i nepostojanju organizacije na UKC zbog čega su direktno ugroženi životi pacijenata i zbog čega je smrtnost među najvećima u Evropi.
