Za dalji politički angažman u SNSD Dodiku je postavio uslov da neki visoki funkcioneri te partije, za koje smatra da joj donose više štete nego koristi, budu skrajnuti. U iščekivanju Dodikovog konačnog odgovora, a rok je navodno 15. februar, Radojičić razmišlja o mogućnosti formiranja sopstvene partije.
Kako je Milorad Dodik svojevremeno slovio za “dašak svježeg vjetra na Balkanu”, Igor Radojičić je godinama važio za “mladog i perspektivnog” socijaldemokratu. Ispostavilo se da je “dašak” kratko duvao u željenom smjeru, a od velikih očekivanja spram Radojičića u SNSD nije ostalo gotovo ništa.
Odnosi između ove dvojice političara godinama su se odvijali po modelu vruće-hladno. Ipak, nakon niza iznevjerenih očekivanja da će upravo Radojičić biti inicijator ozdravljenja teško inficiranog SNSD-a, ogrezlog u nepotizmu, korupciji i kriminalu, i posljednja nada je zgasla.
Dodik je svoj bijes nakon poraza na lokalnim izborima u Banjaluci prvo iskalio na njemu, smjenjujući ga sa čela gradskog odbora SNSD pred televizijskim kamerama i to dok se liječio od korone. Naknadne tvrdnje da ga nije smijenio u izbornoj noći, ne piju vode, jer se ubrajaju u Dodikove pljuni-pa-otari izjave.
Za Igora Radojičića su to bili teški dani. Obolijevanje od korone, briga za porodicu, izborni poraz i gubitak oca, bili su više nego dovoljni razlozi da se povuče iz javnosti.
Dodikovu izjavu iz izborne noći je shvatio kao gotovu stvar, ističući u svom prvom intervjuu nakon izbora da on na to ima pravo kao predsjednik stranke. Ali!
– Predsjednik SNSD-a je 15. novembra uveče javno smijenio i raspustio Gradski odbor u Banjaluci. Lično smatram da je to bio nepotreban potez, u afektu, kao i neke izjave nakon izbora. Ta odluka o egzemplarnoj smjeni, odnosno raspuštanju, nakon dugogodišnje saradnje i niza uspjeha koje sam lično u proteklih dvadesetak godina donio SNSD-u, za mene je bila veoma razočaravajuća.
Ionako bih se, nakon ovakvog izbornog rezultata, sa svojim saradnicima povukao sa čela Gradske organizacije SNSD-a, rekao je Radojičić za Nezavisne dan uoči primopredaje dužnosti Stanivukoviću.
ROK DO 15. FEBRUARA?
Iako je tada najavio da njegov “odmor od politike i javnosti može da bude i veoma dug”, Radojičić se, kada su se izborne strasti smirile, našao sa Dodikom licem u lice. Upućeni tvrde da je, za dalji politički angažman u SNSD, Dodiku postavio uslov da neki visoki funkcioneri te partije, za koje smatra da joj donose više štete nego koristi, budu skrajnuti.
Navodno, ultimativno je zahtijevao da, između ostalih, Željka Cvijanović i Zoran Tegeltija na izborima 2022. godine ne mogu da budu kandidati ni za jednu značajniju funkciju ispred SNSD-a!
Izvori Istinito dalje navode da su “pregovori” između Dodika i Radojičića zastali kada je Dodik obolio od korone i završio u bolnici.
U iščekivanju Dodikovog konačnog odgovora, a rok je navodno 15. februar, Igor Radojičić, kako tvrde isti izvori, razmišlja o mogućnosti formiranja sopstvene partije.
Od informacija koje nisu potvrđene, ali dolaze iz krugova bliskih Radojičiću, poznato je da je njegova namjera da napravi partiju u kojoj neće biti tajkuna, niti “olinjalih” političkih figura koje iza sebe imaju brojne afere.
Navodno, već je spremno prvih stotinu ljudi koji bi trebalo da budu nosioci inicijative za osnivanje partije, po svemu sudeći, lijevog usmjerenja. Ona bi se, za početak, finansirala iz članarine i dobrovoljnih priloga, ali isključivo od vlastitog članstva. To bi, kako se smatra, spriječilo neformalni uticaj krupnog kapitala i interesnih grupacija na političko djelovanje partije.
Naravno, ima i onih koji tvrde da Radojičiću ne pada ni na kraj pameti da formira novu stranku, jer je duboko razočaran u politiku. Naročito, kako tvrde, zbog toga što je pokušao da igra pošteno.
Dodiku, ističu, nikad neće oprostiti bahatost i smjenu u izbornoj noći!
DODIKOV ANAKONDIN ZAGRLJAJ
Zanimljivo je da je Radojičić, uprkos činjenici da se Dodik prema njemu ponio krajnje potcjenjivački, smatrajući ga čak efemernim, ipak pokazao dobru volju. Neki bi rekli da je takva snishodljivost očekivana od Radojičića, ali se ona može tumačiti i kao politička mudrost. Ipak, Dodik i dalje u potpunosti kontroliše poluge izvršne vlasti u Republici Srpskoj i “nije mu se dobro zamjeriti”.
Nije prvi put da su Dodik i Radojičić jedan drugom pružili ruku nakon mjeseci krize u odnosima. Tako je bilo i 2015. godine, kada je Radojičić zaprijetio izlaskom iz SNSD-ovog Kluba u Narodnoj skupštini. Tada je nakon pregovora dobio ponudu da bude potpredsjednik stranke za kadrovska pitanja, a potom je dobio na upravu i Banjaluku.
Prvo ozbiljnije Dodikovo posrtanje upravo se i desilo nakon izbora 2014. godine, kada je morao da kupuje “papke” da bi zadržao većinu u parlamentu. Baš tu slabost iskoristio je Radojičić da pokaže neslaganje sa načinom na koji Dodik vodi partiju.
Sada je Dodikovo odsustvo iz javnog i političkog života tokom bolničkog liječenja pokazalo da se njegova partija bez glave ponaša kao rasuto stado ovaca. Vidjelo se i da je u prvim redovima SNSD malo onih koji su bili spremni da podmetnu vlastita leđa i brane partijskog šefa koji se našao na udaru javnosti zbog afere “Ikona”. Činili su to mahom igrači sporednih političkih rola i njegova porodica.
Naviknuti na čvrstu ruku vođe, svi su čekali bilo kakav signal s Paprikovca, u međuvremenu listajući portale i društvene mreže na svojim telefonima.
Ovakva situacija ide na ruku Radojičiću, ali je i dalje malo vjerovatno da će se Dodik olako odreći svojih korumpiranih kadrova, kojima uvijek može stati nogom na rep i obezbijediti bespogovornu poslušnost.
Radojičić, svjestan da se sa takvima teško može opstati na vlasti, nema mnogo izbora. Izlazak iz politike za njega nije opcija. Može i dalje da čeka u strahu od Dodikovog čeličnog stiska, ili da započne neku novu, vlastitu političku priču.
Proljeće je idealna prilika da se godinama sanjani pupoljci konačno i razviju.
ISTORIJA VJEČITE MLADOSTI I PERSPEKTIVE
Igor Radojičić (1966.) je u politici od rane mladosti. Bio je omladinski funkcioner u predratnoj Jugoslaviji. Od 1988. do 1990. godine bio je član Predsjedništva Saveza socijalističke omladine BiH.
Po formiranju Socijalističke partije Republike Srpske (jun 1993.), koja se smatra nasljednicom Saveza komunista BiH u Republici Srpskoj, postaje njen član i funkcioner u vrijeme kada se na čelu te partije nalazio Živko Radišić.
Kada među socijalistima dolazi do raskola, pet od deset poslanika SP u četvrtom sazivu Narodne skupštine RS, kao i mnogi odbornici, pa i čitavi odbori, napuštaju SP i formiraju Demokrasku partiju socijalista (DSP).
DSP je je osnovana aprila 2000. godine u Banjaluci. Za predsjednika DSP izabran je Nebojša Radmanović, a za njenog generalnog sekretara – Igor Radojičić.
Radojičić je u SNSD došao zajedno sa Radmanovićem i ostalim članovima DSP, kada su se ove dvije stranke ujedinile na zajedničkom saboru 1. maja 2002. godine. Tada je današnji SNSD od Stranke nezavisnih socijaldemokrata postao Savez(!).
Neki tvrde da je Radmanovićeva DSP i danas “živa”, da nije brisana iz registra stranaka kod Osnovnog suda u Banjaluci.Navodno, DSP uredno svake godine predaje Centralnoj izbornoj komisiji završni račun sa iznosom “0” (nula), čime ispunjava zakonom propisane uslove i može da se kandiduje na izborima.
(Istinito)