Od 24. februara, kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Srbija sebi više ne može priuštiti politiku istovremene bliskosti i sa Zapadom i sa Rusijom,
Autor: Dr Orhan Dragaš s Međunarodnog instituta za sigurnost autor je knjiga “Dva lica globalizacije – istina i obmane” i “Post-istina u jugoistočnoj Europi”.
Pokušaji tumačenja ruske invazije na Ukrajinu, a posebno posljedica njegovog rata na svijet, često počinju i završavaju komentarom da “više više ništa neće biti isto”. Zvuči trivijalno, ali stvari su zaista dramatične i dugoročno će imati posljedice, posebno na Balkanu.
Nezamislivo je da će ukrajinska kriza na bilo koji način završiti povratkom Vladimira Putina u međunarodnu arenu kao prihvatljivog partnera i ravnopravnog sugovornika.
Možda će se Rusija jednog dana vratiti na međunarodnu pozornicu i svoje institucije, ali njezin lider neće biti Putin, već netko drugi. U oba slučaja to je dugo razdoblje, godine, možda decenije, predugo vrijeme za bilo kojeg partnera bliskog Rusiji.
Što se Balkana tiče, to se posebno odnosi na Srbiju, koja se smatra bliskim saveznikom Rusije, zemlje koja želi članstvo u EU i napreduje na tom putu, ali je izričito protiv članstva u NATO-u.
Rusija je svojom agresijom na Ukrajinu otvorila Srbiji naizgled najgori scenarij, prisilivši je da preispita svoju dugogodišnju politiku istovremene bliskosti sa Zapadom i Moskvom.
Glavna tačka srpsko-ruskog političkog saveza je zaštita interesa Srbije u vezi s Kosovom. Kao stalna članica Savjeta bezbjednosti i uticajna članica drugih važnih međunarodnih foruma, Rusija je imala moć blokirati namjere Prištine, kao i zapadnih zemalja, da u potpunosti uključe Kosovo u međunarodne institucije.
Međutim, ta moć nestaje s ruskom agresijom na Ukrajinu budući da je Moskva postala izolovana i buntovna država.
Kao njezina stalna članica s pravom veta, uticaj Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a dosad je bio najvažniji zajednički temelj između srpske i ruske politike protivljenja neovisnosti Kosova.
Međutim, pokazalo se da se kada je riječ o izuzetno važnim odlukama, donošenje odluka u Savjetu bezbjednosti može prevladati delegiranjem odluka u Opštu skupštinu UN-a, kao što je bio slučaj s osudom ruske agresije kojoj se pridružila i Srbija.
Ovo vrlo uvjerljivo glasaanje (141 za 5) pokazalo je da u UN-u gotovo postoji konsenzus protiv ruskog djelovanja, pa Rusija postaje igrač kojeg se mora i može zaobići preko noći kada su u pitanju važne odluke.
Stvari su još očitije kada je u pitanju Savjet Evrope, gdje je prvo suspendovano članstvo Rusije, a nekoliko dana kasnije Rusija je objavila da napušta organizaciju.
To se događa u trenutku intenzivne kampanje Prištine za članstvo u Savjet Evrope, čemu se Srbija izričito protivi.
Kosovo ne ispunjava jedan od uslova za članstvo u Savjetu Europe – nije članica UN-a, ali ima podršku više od dvije trećine članica ove organizacije da mu se pridruži, što je još jedan važan preduslov za članstvo.
U tom smislu, srpska opozicija bez podrške Rusije ima daleko manju moć.
Članstvo Rusije se preispituje u nizu važnih međunarodnih organizacija, poput MMF-a i OESS-a, pa bi Srbija i na tim važnim forumima mogla izgubiti ključnog saveznika.
To se posebno odnosi na organizacije poput Interpola ili UNESCO-a, u kojima je Beograd dugo i uspješno blokirao članstvo Kosova. U tim će organizacijama uticaj Rusije, pod Putinom, kao čvrsto izolovane zemlje, biti mali i stoga od male pomoći Srbiji.
Svjesno rusko “povlačenje” s Balkana kako bi se fokus u potpunosti prebacio na Ukrajinu bilo je vrlo vidljivo posljednjih nekoliko mjeseci. To je bilo vidljivo prvo, kroz vrlo blag, gotovo nepostojeći otpor imenovanju Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH, a potom ćutanje o padu proruske vlasti u Crnoj Gori početkom februara.
Jednogodišnji mandat ove vlade bio je jedan od najvažnijih ruskih projekata za destabilizaciju cijele regije, u koji je Moskva uložila značajna sredstva. Ipak, prihvatio je svoju smrt bez riječi. Očito je pažnja Moskve bila usmjerena uglavnom drugdje.
Uticaj Rusije u Srbiji već je fizički demontiran. Jedan od njegovih “spomenika”, Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu, preko noći je potpuno izgubio smisao i svrhu, ako mu je to zaista bila svrha, da bude centar djelovanja u slučaju elementarnih nepogoda u regionu.
Ovaj centar obesmišljava potpuna politička i bezbjednosna izolacija Rusije, a posebno njezina fizička odsječenost od ostatka Evrope, ukidanjem vazdušnog saobračaja.
Srbija ima razloga odahnuti jer je centar godinama bio izložen sumnjama da se ne radi ni o kakvom vatrogastvu i spašavanju, već o obavještajnim aktivnostima, koje vodi Rusija.
Istovremeno, postoji šansa da centar u Nišu, sa svim svojim resursima, preko noći preraste u regionalno čvorište za misije u elementarnim i saobraćajnim katastrofama, čiji bi korisnici mogli biti Albanija i Sjeverna Makedonija, koje su sa Srbijom kreatori inicijative za slobodnu ekonomsku zonu Otvoreni Balkan.
Šta mijenja situaciju na Balkanu s ukrajinskom krizom, sasvim je jasno, posebno za Srbiju i njezine interese. Kad tome dodamo teške ekonomske posljedice koje će Rusija trpjeti zbog međunarodne izolacije, očito je da nema razloga za održavanje bilo kakvog partnerstva s ovom zemljom godinama i decenijama, kao ni razloga da se računa na njezinu međunarodnu podršku.
(Euractiv Foto: EPA-EFE/ANDREJ ČUKIĆ)
