U danima kada opoziciji sklona populacija u Republici Srpskoj deprimirano prati eskalaciju sukoba između Jelene Trivić i Draška Stanivukovića, vrh vladajuće piramide, osim naslađivanja zbog obračuna u rivalskom bloku, stiže da se bavi i osvetom.
A to je, otkriveno je davno u drugorazrednim akcionim filmovima, jelo koje se servira hladno. Ovog puta, gorki okus je namijenjen nedavnoj kandidatkinji Partije demokratskog progresa za predsjednicu RS. Prema nezvaničnim, ali u velikoj mjeri pouzdanim saznanjima, u bliskoj budućnosti biće pokrenut postupak eliminacije Jelene Trivić sa Ekonomskog fakulteta u Banjaluci. Iako je u toj instituciji zaposlena od 2007. godine, kada politički motivi zamagle profesionalne rezone, neće joj biti naročita zaštita to što je, bez ikakvih javnosti poznatih mrlja, u proteklih deceniju i po prešla put od asistenta, preko višeg asistenta i docenta, do aktuelnog statusa vanrednog profesora, čija je uža naučna oblast međunarodna ekonomija.
Trenutno, u toku je „atiljerijska priprema“ za ovakav „poduhvat“. Način na koji se ona realizuje potvrđuje činjenicu da uzore vlasti u RS ne treba tražiti ni na istoku, ni na zapadu. Orijentalni stil djelovanja tog miljea nema nikakve veze ni sa Moskvom, ni sa Briselom i Vašingtonom, već sa mizernim navikama značajnog dijela ovdašnjeg stanovništva preuzetim tokom vijekova vladavine Osmanskog carstva. O tom mehanizmu dovoljno su napisali Andrić i Selimović, a najprepoznatljivija aluzija običnim smrtnicima na kolektivnu kombinaciju podlosti i niskosti o kojoj je riječ jeste izraz „čaršija“.
Dakle, sultan ili veliki vezir donese odluku, pa čaršija dobije nalog da nedjeljama i mjesecima širi glas o njoj. Upravo to se dešava sada, jer čitav niz botova na društvenim mrežama, a bogami i poneki neznani autor na portaloidima, plasiraju tezu da je Jelena Trivić u protekloj predizbornoj kampanji „prešla sve granice“ i da zbog toga treba da bude kažnjena. I to ne pukim odstranjivanjem iz glavnih političkih tokova i marginalizacijom unutar dosadašnje stranke – za šta će se, po svemu sudeći, pobrinuti gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković, uz sasluživanje predsjednika PDP-a Branislava Borenovića – već onom vrstom sankcija koje se odražavaju na lični život.
Zaduženja za mlađariju
Znači, sve ide ka tome da će otkaz na fakultetu biti odgovor vlasti na oštru i beskompromisnu retoriku Trivićeve u mjesecima uoči izbora 2. oktobra kao i u sedmicama poslije tog datuma. Nije sporno, njene izjave i govori u tom periodu, a naročito tokom postizbornih protesta, zaista jesu bili žestoki. Međutim, žena nije činila ništa što bi bilo izvan zakonskih okvira ili bi podrazumijevalo pozive na nasilje i slične reakcije. Pri tome, zanimljivo je da joj izraze kao što je „ološ“, dok je opisivala političke protivnike, zamjeraju upravo oni čiji je „guru“ u sopstvenoj karijeri u mnogobrojnim prilikama sirovošću i agresivnošću daleko nadmašio bilo kakav pokušaj konkurencije da mu kontrira.
Ako se prate tragovi „čaršije“, prvi čin u nastojanjima da se Jelena Trivić udalji sa matičnog fakulteta mogla bi biti „peticija studenata“. U njoj će mlađarija zadužena za ranu fazu prljavog posla iskazati sopstveno „ogorčenje“ zbog političkih istupa Jelene Trivić. Pošto je u pitanju monolog, a ne dijalog, neće biti nikog da ih zapita zašto negoduju povodom retorike koja nije upražnjavana na ovoj obrazovnoj instituciji, već tokom slobodnog vremena „targetirane“ gospođe ili njenog poslaničkog angažmana, što je, po definiciji, posao nerijetko obilježen raspravama bez pretjerano biranih riječi.
U RS, nažalost, mladost, bar kad je riječ o društvenom angažmanu na javnim univerzitetima, odavno nije nikakva garancija kapaciteta da se pokrenu pozitivne promjene. Možda su njihovi preci zasluživali predznak „idealizma“, ako su, eventualno, učestvovali u studentskim demonstracijama 1968. u Beogradu i drugim većim gradovima bivše SFRJ. Ali, u međuvremenu su stasali potomci obilježeni najcrnjim makijavelizmom i spremni da se pojave pred kamerama isključivo kao akteri mutnih igara njima nadređenih staraca.
Jedna od takvih situacija viđena je na Univerzitetu u Banjaluci u novembru 2017. godine. Tada je „kritična masa“ od oko 100 studenata upala u Rektorat i višednevnim talasanjem uspjela da izdejstvuje ostavku bivšeg rektora Milana Mataruge, te kasniji dolazak Radoslava Gajanina na ovu funkciju. U suštini, radilo se o „sukobu u familiji“, sa raspletom u kojem je jedna „akademska“ frakcija SNSD-a potisnula drugu, ali, u tim danima, grupa „udarnika“ sa indeksima, nakon par sati izležavanja u hodnicima Rektorata, čitavu okolnost predstavila je kao bog zna kakvu „borbu za pravdu“ i navodno istrajavanje na „listi od 18 zahtjeva“. Naravno, čim su izdejstvovali da u rektorsku fotelju zasjedne „kalif umjesto kalifa“, sve su naprasno zaboravili, pa je ostalo zabilježeno tek to da je Ivanka Marković, i sama profesor Pravnog fakulteta, kao raniji poslanik SDS-a u NSRS, 2019. pitala i kolege i studente: „Šta se to promijenilo nabolje“, dodajući da taj događaj pamti sa nelagodom.
Ako se sve to zna, ne bi trebalo nikog iznenaditi da se na banjalučkom Ekonomskom fakultetu i Univerzitetu pronađe dovoljan broj mladih aktivista vladajuće stranke, spremnih da potpišu mračni dokument i kupe sebi prvu poganu ulaznicu u svijet odraslih. A nakon peticije, zna se šta ide – vrh Ekonomskog fakulteta i Univerziteta „poslušaće glas naroda“, pa će volšebno pronaći formu da zadovolji aktuelnu želju vladajuće partije. Najbizarnije je to da, prema svim dostupnim saznanjima, u radu profesorke Trivić nema nikakvog uporišta za udaljavanje sa fakulteta. Ne postoji nikakva agitacija na predavanjima, nema eskiviranja bilo kakvih obaveza na katedri, čak ni potencijalnih pravnih začkoljica prilikom prelaska iz jednog u drugo zvanje, od početka angažovanja na fakultetu.
Najniži udarci
Ipak, u Republici u kojoj svaki lični hir može biti ispunjen, ako dolazi sa „najvišeg mjesta“, nema prepreka da se prekrše svi mogući zakoni, ukoliko stoje na putu planiranog udaljavanja Jelene Trivić sa fakulteta. Pa će se, kako stvari stoje, posegnuti za takvim apstrakcijama kao što je „narušavanje ugleda“ institucije u kojoj je zaposlena. Ukoliko bude neophodno, čitava saga biće dopunjena nebulozama o „nedopustivom prenošenju ličnih frustracija na studente“. A pošto je riječ o operacijama u kojim dno ne postoji, vrlo vjerovatni su i najniži udarci, poput osporavanja „psihičke stabilnosti“ osobe broj 1, predviđene za kadrovski odstrel na Fakultetu i Univerzitetu, uz podmetanja kao što je „sklonost ka opijatima“.
A kada se ospori nečije mentalno zdravlje, nema te sile koja će zaustaviti harangu. Naravno, umotanu u oprobane floskule o „ugroženom kredibilitetu“, zbog navodnog „kočijaškog riječnika“ Jelene Trivić. Takav tok će olakšati i podatak da su čuvari „ispravne linije“ na Ekonomskom fakultetu takvi lojalisti SNSD-a kao što su Srđan Amidžić, Darko Tomaš i najuticajniji od svih – Nikola Špirić. A pošto završnu riječ u postupcima udaljavanja ima Senat Univerziteta, i u tom tijelu ne manjka vlasnika „crvene knjižice“, ornih da finiširaju „cipelarenje“. Među „renomiranim“ senatorima, predispozicije za značajan doprinos „konačnom rješenju“ ima niz osoba. Uslove za „nadzor“ sigurno ispunjava veteran Ranko Škrbić, bivši ministar zdravlja i aktuelni dekan Medicinskog fakulteta, budući da čitava svinjarija već poprima i „psihološku“, dakle pseudomedicinsku konotaciju.
A za „jurišnički“ dio posla kvalifikovala se druga članica Senata, dekan Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Ranka Perić Romić. Iako je uglavnom „ćutolog“ u Narodnoj skupštini RS, gospođa sa dva prezimena je publici zainteresovanoj za rad parlamenta Srpske više prepoznatljiva po bizarnim opservacijama o saobraćaju, nego po personalnim atacima na druge poslanike ili profesore. Perić – Romić se u maju 2021. žalila na sve redom, od motociklista koji „prave buku i prestravljuju djecu“, preko drugih vozača u automobilima jer, za razliku od nje, ne znaju kako se koristi kružni tok, do korisnika električnih trotineta „jer za njih ne važe nikakva pravila“. Vrhunac ovog urnebesnog izlaganja bio je verbalni atak na pješake, pošto, zaboga, „često nepropisno iskaču“, pa ne zna „kako ih iskontrolisati u kretanju“, vjerovatno prilikom rizičnih putovanja iz rodne Gradiške na zahtjevne „državničke“ i „akademske“ poslove u Banjaluku.
Ali, to nije kompletan intelektualni doprinos jedne živopisne ličnosti ovom društvu, jer je Ranka Perić Romić na sjednici NSRS u januaru 2022. direktno „prozvala“ Trivićevu, pripisujući joj da je „lažni patriotizam pričati o interesima naroda, a napuštati skupštinska zasjedanja“ – i to u istorijskom trenutku kada je lider SNSD-a po ko zna koji put inicirao okupljanje parlamentaraca radi neiskrene odbrane „vitalnih interesa“, odavno zaboravljenih na adresi pokretača tog mehanizma.
Meštri manipulacija
Ipak, Trivićeva se drznula da se ogluši o zapovijesti gospodara života i smrti u Srpskoj, pa će sada da sačeka prolazak kroz „toplog zeca“ u organima Ekonomskog fakulteta i Senatu Univerziteta. Ako je za utjehu, neće biti prva kojoj se to dešava, jer je i počasni predsjednik PDP-a Mladen Ivanić u decembru 2018. odstranjen iz iste institucije. Doduše, to je učinjeno na različit način, pošto su pronađena mučna „proceduralna tumačenja“ za takvu odluku. Prvo je Naučno-nastavno vijeće Ekonomskog fakulteta konstatovalo da su ispunjeni uslovi za Ivanićev izbor u zvanje vanrednog profesora i da ne postoje prepreke da se vrati na svoje staro radno mjesto nakon što mu je istekao mandat srpskog člana Predsjedništva BiH. Ali, famozni Senat je vrlo brzo osporio tu odluku i vratio je na izjašnjavanje NNV-u.
Nakon „primjedbi na rad Komisije za izbor nastavnika i saradnika“, ovi prevejani meštri administrativnih manipulacija prepustili su tadašnjem dekanu Stanku Staniću da saopšti da je „istekao rok od šest mjeseci za izbor u zvanje i da će biti raspisan novi konkurs“. Nakon što je i ovaj čovjek, nespornih stručnih i elementarnih ljudskih kvaliteta, ali očite snishodljivosti u političkim relacijama, postao karika u beskrupuloznom lancu, Ivaniću je bilo jasno šta mu je činiti, pa se povukao sa fakulteta u partijske okvire, da bar tu bez trauma privede kraju radni vijek.
Frapantno je da u Banjaluci, od svih institucija visokog obrazovanja, upravo Ekonomski fakultet prednjači u žalosnoj disciplini istjerivanja „nepodobnih“ profesora. Naime, u toj ustanovi je još osamdesetih godina prošlog vijeka trajala haranga protiv Miodraga Zeca, koja je na kraju rezultovala njegovim napuštanjem Banjaluke i prelaskom u Beograd. U prestonici Srbije, Zec je ostvario zapaženu akademsku karijeru, a znanje i lucidnost ovog čovjeka registrovali su i tamošnji mediji, koji već decenijama otvaraju značajan prostor za nespornog eksperta.
S druge strane, iz Banjaluke, prema kojoj i danas pokazuje naklonost, Miodrag Zec nikada nije dobio nikakvo izvinjenje, bar kad je riječ o oficijelnom činu u ime Ekonomskog fakulteta. Bilo je mnogo povoda za takav gest, ako se znaju okolnosti udaljavanja sa ovdašnjeg EF, jer je bio označen kao „srpski nacionalista“, a zna se kakvu su težinu imale takve kvalifikacije u socijalističkoj Jugoslaviji. Pri tome, simptomatično je to što su u „pakovanju“ raznih etiketa Miodragu Zecu najviše entuzijazma, među njegovim „kolegama“, pokazali Srbi, a ne muslimani, odnosno kasniji Bošnjaci. Nekadašnjoj žrtvi progona preostalo je tek da gleda kasnije transformacije predvodnika linča, koji su bez ikakve nelagode lijepili kvalifikacije „šovinizma“ osobi sa nespornim nacionalnim, ali i dokazanim građanskim i apsolutno nešovinističkim utemeljenjem.
Ogoljeni revanšizam
Dok banjalučki Ekonomski fakultet bude skupljao nove priloge za sopstvenu hronologiju beščašća, rijetkim posmatračima koje ovakvi momenti u RS još mogu da začude preostaje tek da se zapitaju o motivima namjera usmjerenih ka Jeleni Trivić. One nisu naročito kompleksne. Naprotiv, potpuno su prizemne i vođene ogoljenim revanšizmom. I to onom vrstom koja je krajnje neproporcionalna u odnosu na povod.
Nakon posljednjih izbora, vladajuća struktura u RS je, nedvosmisleno, toliko komotna da je uvjerena u nekažnjivost bilo kakvog gaženja pravnih normi ili ljudskih mjerila. Jelena Trivić mora da ostane bez posla kao zlosutni primjer, u znak upozorenja bilo kome raspoloženom da krene identičnim putem nepovratne konfrontacije sa vlašću. Pri tome, treba čak da bude i „zahvalna“, jer još nije, poput Nebojše Vukanovića, izložena uličnim fizičkim nastrajima raznih lokalnih vucibatina, od Nevesinja do Srebrenice. Pošto će vodeća garnitura u Srpskoj, po isteku tek započetog mandata, vladati u kontinuitetu 20 godina, sada dominira uvjerenje da je ostvarena projekcija – nekom gorka, a nekom slatka – iz nekadašnjih stihova Džonija Štulića, naslovljenih kao „Nedjeljni komentar“. „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti“, opisao je današnji stanovnik Holandije rezone koji su ga otjerali odavde, prije 40 ljeta. Ali, očigledno, proročanski je opisivao i prostor RS, nakon četiri decenije.
U redu, sve ima svoj kraj, od vladavina davnih globalnih moćnika, poput Džingis-kana ili Napoleona, pa nadalje. Moguće je da će, u srednjoročnoj ili daljoj budućnosti, i vladajuća ekipa u RS izgubiti ovu odrednicu. Kad god se desi takav preokret, oni ne zaslužuju da im se uzvraća istom mjerom. Naprotiv, u regionu ima mnogo svjetlijih primjera optimalnog postupanja. Jedan je, prije 15 godina, osmislio bivši premijer Hrvatske Ivo Sanader. Naime, kada je nestašni Dalmatinac već završio u „pržunu“, na površinu su isplivali i takvi njegovi zahvati kao što je fascinantan dil sa bardom neoustaškog zvuka Markom Perkovićem Tompsonom. Aranžman nije podrazumijevao da Tompson u predizbornim kampanjama pjeva na mitinzima Sanaderovog HDZ-a, već da ne nastupa uopšte, za bilo koga. Dakle, Perkoviću je bio plaćen enormni iznos da, doslovno, u takvim periodima – sjedi kod kuće.
Znači, „najstrašnija“ posljedica koju mogu da očekuju egzekutori vrlo izvjesne eliminacije Jelene Trivić sa fakulteta, zajedno sa nalogodavcima, jeste izdašno finansiran, udobni „kućni pritvor“. Naravno, bez ograničenja slobode kretanja, ali uz zabranu bavljenja bilo kakvom profesijom, kao kakav-takav limit, ipak neophodan za trajne štetočine. To je, sasvim sigurno, mnogo realniji futuristički rasplet od „varvarske“ metode „oko za oko, zub za zub“. Jer, „režim“, neminovno, neće naslijedti nikakvi „Vukanovići“ i „Trivićeve“, već individue spremne da, nakon faze „sazrijevanja“, uporede sebe sa Karađorđevićima i Obrenovićima. Oni bar znaju šta je „simbioza“.
