Kao mama djeteta u višim razredima osnovne škole suočena sam s bizarnim konceptom „stiskanja“ djece, posebno ako pokazuju znakove inteligencije, u prosjek 5.0 jer inače neće moći upisati srednju, počinje rečenicu naša sagovornica.
Meni to zvuči toliko sumanuto da mislim da su u školi od mene odustali kao od kandidatkinje za stiskanje djece. Znate ono kad vam neko nešto priča, a vi se toliko puta začudite i pitate: „Oprostite, kako to mislite?“ – s istinskom zbunjenošću, da druga strane odustane. Nema smisla razgovarati s nekim ko apsolutno ne razumije o čemu pričate
Možda bih ja „stisnula“ da mi je cijela priča makar malo dohvatljiva. Ali nije.Sa tim više ne mogu vjerovati koliko je ljudi zahvaćeno ovim suludim konceptom.
Ovo sam ljeto par puta čula o razočarenju roditelja u petake jer su popustili te imaju čak dvije četvorke (loši, loši petaci!), ponovno sam slušala o drami upisa u pristojnu srednju koja je moguća samo onima koje se „stisne“ u taj 5.0, a posebno je bizarna šutnja kad se u većem društvu pita za uspjeh mog sina – a ja kažem, zadovoljna sam, prošao je s 4,5. Ne znaju ljudi šta da kažu od nelagode.
Tišina, zbunjenost. Kao da sam rekla da mi je dijete napustilo školu i pod mojim blagoslovom postalo dio nekog bizarnog kulta. Ili kao da pljačka pekare, a ja skupljam novac. Zaista sam zgrožena numerloškom sujevjernošću kojom se gleda na dječje ocjene.
Za šta odgajamo djecu, zapravo? Šta ih učimo stiskanjem?
Naivna kakva jesam, vjerujem da djetetu treba dopustiti da isproba svoje strategije učenja, da pogriješi, da se sam suoči s posljedicama svojih odluka, i po meni je jako uspješan – zreliji je nego je bio, uči bolje nego što je učio, a neke loše ocjene je zaslužio ili pretjerano sigurnošću u sebe (to je lako) ili izbjegavanjem i odugovlačenjem.
Sve je to zakon uzroka i posljedice, činjenica života i bitno mi je da se djeci obije o glavu u zaštićenom periodu, u igraonici zvanoj djetinjstvo i da ga nauče prije nego pohrle grlom u kredite, nepromišljene poslove i odnose, prije nego prihvate životne izbore čije posljedice ne žele. Nisi učio, dobio si lošu ocjenu, e, sad Miki, moraš opet učiti i vući nevolju za sobom – to je ono što djecu učimo.
Rimljani su samo sirovina za takve životne lekcije, zar ne?
Šta dijete tačno dobija time da uči, „stisnut“, pod roditeljskim nadzorom, ne razvijajući svoju neovisnost, intrinzičnu motivaciju, ne preuzimajući odgovornost za svoj uspjeh ili neuspjeh.
Ocjene kao supstitut smisla
Odakle je iznikla ova nasilna ideja o „stiskanju“ djecu – u ocjene? Ne u izvrsnost, ne u govorništvo, ne u inovativnost, nego u ocjene, i to strahom od budućnosti?!
Rekla bih iz raspada same esencije škole kod nas. Iz sveopšteg gubitka povjerenja u njihov pravi smisao. Nekad su škole bile lučonoše prijeko potrebnog, teško dostupnog i oskudnog znanja. Donosile su istinsku, potrebama društva prilagođenu vrijednost.
Danas, škole kakve imamo su mock up obrazovanja kakvo trebamo. I svi to znaju. Djeci se tupe činjenice koje oni vrlo često znaju od treće godine života, pa i sama djeca izgube poštovanje za školu. Ili ih se zasipa zastarjelim kugličnim miševima ili se juri kroz gradivo kao da nema sutra. A djeca nisu za jurenje. Djeca moraju doživjeti, opipati, izmaštati, promisliti. Ponekad mislim da bih radije da mi dijete padne koji razred – nego da pomisli da je normalno „juriti“ kroz bilo što. Pa tako stvarate kandidate za burn-out, ljude s poremećenom pažnjom, površne ljude…smanji gradivo, povećaj dubinu…
U nemoći da se datim programom, metodama i uslovima nametne istinski interes i postignu pravi rezultati, zadržala se puka forma, koja je poprimila oblike hajke na ocjene, uz „stiskanje“, porodičnu dramu i zapošljavanje roditelja u neku vrstu nekvalifikovanih asistenata u učenju u noćnoj smjeni.
Djeca su najveći dar svojim roditeljima. Kada su oni tužni, mi smo tužni; kada su oni bolesni, mi smo bolesni…
Svaki dan svog života ih želimo usrećiti. Nijedna ovozemaljska ljubav se ne može mjeriti s ljubavi koji osjećamo prema svojoj djeci.