Naslovna Crna Hronika TRI DECENIJE OD POKOLJA Potomci žrtava danas bježe iz Sijekovca, istim putem...

TRI DECENIJE OD POKOLJA Potomci žrtava danas bježe iz Sijekovca, istim putem kojim su prije 30 godina iz Hrvatske stigli zločinci (FOTO)

0

Godine prolaze, sve se mijenja, osim života u Sijekovcu. Ili onog što je, u nekad lijepom i bogatom selu na Savi, od života  ostalo. Prije tačno 30 godina Sijekovac je posječen u stravičnom pokolju.

Preko Save su 1992. u selo iz Hrvatske umarširali zločinci. Danas, 30 godina kasnije, istim putem, ali u suprotnom smjeru, iz sela odlaze potomci stradalih: da u Hrvatskoj i EU traže posao i priliku za normalan život.

Za samo jedan sat, 26. marta 1992. ubijeno je devetoro muškaraca i dječaka iz porodica Zečević, Milošević, Radanović i Trifunović. Zločinci, među kojima su bile i njihove komšije sa kojima su odrasli,  izvlačili su ih iz kreveta i ubijali u kućama i dvorištima, pred očima majki i supruga.

Pokolj Srba u partizanskom selu Sijekovcu nastavljen je i narednih sati i dana. Zaraćene strane ni do danas se nisu usaglasile oko broja stradalih. Prema podacima Boračke organizacije opštine Brod, u Sijekovcu je ubijeno i masakrirano 46 srpskih civila.

Za zločin spremni

Zaraćene strane ni do danas se nisu usaglasile ni oko toga, da li je baš zločinom u Sijekovcu počeo rat u BiH.

Ni o tome da li se, baš 26. marta 1992., kada su, preko Save, iz Hrvatske umarširali za zločin spremni (para)vojnici Hrvatskog vijeća odbrane, a u Sijekovcu ih spremno dočekali (para)vojnici Zelenih beretki pod komandom SDA, dogodio prvi čin agresije na BiH.

Nema saglasnosti ni o tome da li je JNA, vojska umiruće Jugoslavije, mogla zaštiti Sijekovčane, u tada još međunarodno nepriznatoj BiH i zvanično mirnoj Bosni.

Ali, sve to je stvar istorije. I politike. Život, ili ono što je od života ostalo, nešto je sasvim drugo.

Život u Sijekovcu, usred ruševina iz doba rata, kao da je, nakon svega, pritajen. I okamenjen. Od patnje, koja ne prolazi. I užasa koji se ne zaboravlja.

Baka Milja Zečević (91) je živi spomenik sijekovačkog stradanja. Ona je, odavno, sahranila svu svoju djecu. I muža.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Prije tačno 30 godina zlotvori su, pred njenim očima, ubili trojicu njenih sinova, Petra, Vasu i Milana. I supruga Jovu, koji je bio nepokretan.

–  Držala sam ga za ruku. Pao je. Vikali su ustaj, psovali ga. On kaže, “ne mogu, ljudi, ustati”, a komšija Zemir mu ispali metak u glavu. Samo sam ispustila onu njegovu ruku – govorila je baka Milja, godinama.

Prazno kućište

I ponavljala kako je te krvave noći njen sin Petar zapomagao: “Ne daj me, majko!”

Danas baka Milja ne govori ništa. Sve je već rečeno.

Pokolj u Sijekovcu preživio je samo sin Branislav. I to zato što je te noći u bolnicu odvezao ranjenog komšiju, Bošnjaka.

Branislava je 2018. pokosio moždani udar. Teško je (pre)živjeti i ostati zdrav kad ti pobiju braću. I oca.

Unuci su otišli, kud koji. Nije lako (pre)živjeti na mjestu zločina.

Na nekad punom života kućištu Zečevića, u bivšoj Traktorskoj ulici, danas žive samo baka Milja i njena snaha Ana (60), udovica ubijenog Vase Zečevića.

U ovim danima tuge i sjećanja pridružila im se i Miljina snaha Jelica (62), udovica ubijenog Milana.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Došla je da zajedno sa jetrvom Anom obiđu grobove svojih muževa i rođaka. I da u miru odboluju godišnjicu, prije nego što političari i sveštenici dođu da, kao i svake godine, “obave svoje”.

– Moramo malo urediti njihove grobiće. Doći će svijet – kaže Jelica.

Komšije

I praktične su stvari u pitanju. Jelica, penzionisana tehničarka, jedina u Zečevićima vozi automobil. Već su i nju stigle godine i bolesti, mislila je da se okane volana, ali ne može. Nema ko drugi da svekrvi donese lijekove iz grada i odveze je na groblje…

– Svake godine, kad dođe mart, meni se duša stegne, plačem dan i noć, pijem lijekove za smirenje, ne mogu drugačije. Sve mi se vrati od one noći. Ni danas ne mogu da vjerujem šta nam uradiše komšije s kojima smo drugovali i jedni drugima kumovali – veli Jelica.

Pa priča. Imala je dvoje male, male djece. Curica je bila teško bolesna, sindrom neki, rijetka opaka bolest. Muža su joj pred očima ubili. Molio je njen Milan: “Nemojte žene i djecu!”

Ali, i Jelici su prijetili da će je ubiti, da će je silovati, ne obazirući se na njenu prestravljenu dječicu.

– Ne mogu vjerovati da ljudski stvor može izgovoriti takve gadosti kakve su meni govorili. Kad je sve prošlo, pipala sam se, jesam li živa i čitava – priča Jelica.

Osuđen jedan, na samo 10 godina

Do danas za ovaj zločin je osuđen samo jedan izvršilac, Sijekovčanin Zemir Kovačević, koji je HOS-ovce odveo u srpske kuće i svojski im pomogao da pobiju njegove komšije.

Osuđen je na 10 godina robije. Zbog dobrog vladanja u zatvoru, valjda, pušten je ranije. Danas je slobodan čovjek.

Preživjeli i danas strahuju da će Zemir, odnekud, banuti u Sijekovac.

I tako je, valjda, provedena čudesna pravda zemljaska.

A Sijekovac dotrajava, pod kapom nebeskom. Nikad se ovo pitomo, nekad bogato selo, nadomak Evropske unije, nije oporavilo od stradanja.

Među ruševinama, bjelasaju se i rumene rijetke, ali pod konac skockane obnovljene kuće. Uglavnom su puste, zaključane. Na seoskom trgu, uz smrtovnice, ispisani oglasi: traži se čovjek da kosi i održava imanje, plaćanje u evrima.

U nekim od tih kuća žive ostarjeli mještani. Uglavnom udovice.

Sijekovac je nekad imao 1.500 stanovnika, tri fudbalska kluba, poštu, banku, matični ured u kojem su se mještani vjenčavali. Pa brojne prodavnice, kafane, frizerske salone i kulturno-umjetničko društvo s kojim su mladi, igrajući folklor, obigrali svijet.

Sijekovac su zvali Mali Pariz ili Mala Moskva, jer je to bilo “crveno” selo, bastion bratstva i jedinstva.

I onima koji su dobro zapamtili Jugoslaviju sve to danas zvuči nestvarno, kao neka izmišljena bajka sa duge planete.

Darko Garić (46), predsjednik Savjeta mjesne zajednice Sijekovac, kaže da, po nekim procjenama, u selu danas živi oko 350 mještana.

– Mlade porodice s djecom prava su rijetkost, a nekad su igrališta i sokaci vrvjeli od dječje graje – kaže Darko.

Duško Trifunović

I traktori su rijetki u bivšoj Traktorskoj ulici, nazvanoj tako jer je u sretnija vremena svaka kuća u tom sokaku imala bar po jedan traktor.

Ova ulica, nekad simbol poljoprivrede i napretka, a u posljednjih 30 godina simbol zločina i stradanja, danas nosi ime Duška Trifunovića.

Čuveni pjesnik i autor brojnih hitova “Bijelog dugmeta”, upravo je ovdje rođen i odrastao. Ipak, nisu svi zadovoljni što je baš po njemu nazvana bivša Traktorska.

Zoran Vidić, predsjednik Boračke organizacije Broda, inače stric i imenjak načelnika opštine Zorana Vidića Mlađeg, kaže da bi je trebalo nazvati Ulica Sijekovačkih žrtava.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Nemam ja ništa protiv Duška Trifunovića, ali nek mu daju neku drugu ulicu. Uostalom, on ima šetalište u Brodu – objašnjava Vidić.

U martu 1992. godine, kada se desio masakr, Duško Trifunović je bio u Sarajevu. Iz ratom zahvaćenog grada pobjegao je u Beograd, posljednjim “Lastinim” autobusom. U Srbiji je živio i umro, kao izbjeglica.

Ni da, kojim čudom, ovaj čuveni šarmer ustane iz mrtvih, i ponovo zaigra lopte na pustom fudbalskom igralištu i zapjeva uz gitaru, ni to danas Sijekovcu ne bi pomoglo.

Otkazi

Ništa više Sijekovcu ne može pomoći, kaže prvi čovjek ovog sela.

– Nema ljudi. Oni koji su pobijeni vratiti se ne mogu. Oni koji su otišli, vratiti se neće, ni da se sto puta promijeni vlast, ni da Sijkovcem poteče med i mlijeko. Kasno je sad, trebalo je ranije misliti na to – veli Darko Garić, SDS-ovac i bivši radnik Rafinerije Brod.

U Rafineriji, firmi koja je “podigla” Sijekovac i bila simbol njegovog prosperiteta, lani je dobio otkaz, nakon 17 godina rada. Slično su prošle i mnoge njegove komšije. Sa 1.700 zaposlenih, Rafinerija je spala na oko 300 radnika. Privatnici. Može im se.

Sada Darko smišlja šta će i kako će dalje. Vjerovatno će preko Save, u Hrvatsku, da traži posao vozača ili dostavljača. Kao i mnoge njegove komšije.

Razgovaramo u centru sela, ispred mjesne crkve. Sveštenika nema. Dolazi nedjeljom, da održi molitvu na kojoj se sada, u vrijeme posta, okupi desetak mještana. Kad nije post, još i manje vjernika u crkvi.

Dođe sveštenik i kad treba obaviti sahranu ili parastos. Krštenja i vjenčanja nema, već odavno.

Preživjeli masakr

Nedaleko od crkve, na kraju sela, pored ribnjaka, živi porodica Kušljića. Njihovo imanje je puno života i pozitivne energije. Oni su “dobro prošli”, i u ratu i poslije rata.

Ono, istina, domaćin porodice, Ilija, poginuo je na Kostrešu 1992. godine, kao borac Vojske Republike Srpske. Ali su njegova djeca i supruga, pa i on sam, preživjeli sijekovački masakr. Spasilo ih je to što žive na kraju sela.

U Sijekovcu je lokalna geografija stvar života i smrti.

Ilijin sin Petar, Pero (48), danas domaćin kuće Kušljića, dobro se sjeća te strašne noći. Imao je 18 godina.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Nekako im nismo bili na putu, nismo bili na liniji napada. Mama, sestra Mara i ja smo pobjegli do kraja ribnjaka, pa onda u selo Zborište, gdje su bili rezervisti JNA. Tata se četiri dana krio u selu, a onda se s jednim komšijom izvukao, ali nisu pošli kud treba, pa su banuli u susjedno muslimansko selo. Ali su ih te komšije pustile da odu kod naših – priča Pero.

Ilija se tada spasao, ali ga je metak stigao koji mjesec kasnije, na frontu.

Izbjeglištvo

A njegova supruga Ana (67) je, sa dvoje djece, krenula u izbjeglištvo. Iako nikad nije radila van kuće, bila je seoska domaćica, supruga šofera dugoprugaša, morala je u 45. godini života da se zaposli u firmi.

Danas živi od boračke porodične penzije i invalidnine. Suprugovu radničku penziju iz Hrvatske nije uspjela izganjati. Uvijek joj je falio jedan papir.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

– Dobro je meni i mojoj porodici. Kad sam pomislim šta je snašlo Zečeviće, Trifunoviće, Miloševiće… ma nemam obraza riječ da kažem – veli baka Ana.

Njen sin Pero je zaposlen u Rafineriji. Jedan je od rijetkih Sijekovčana koji je imao sreće da ostane u toj firmi.

I njegova supruga Gordana radi, na benzinskoj pumpi, kod istog poslodavca.

I njihov stariji sin Nemanja je zaposlen, u jednoj privatnoj firmi u Sijekovcu. Najmlađi Kušljić, Aleksandar (16), još je učenik. I velika fudbalska nada. Trenira u Derventi. Prerastao je lokalni FK Zadrugar.

– Nama je ovdje stvarno dobro. Nikud ja odavde neću, nikad, osim ako me, ne daj bože, otjeraju. Volim svoje rodno selo, svoju Rafineriju; sve što imamo moja porodica i ja, dugujem toj firmi – kaže Pero.

U Sijekovcu mnogo toga i danas zavisi od Rafinerije nafte Brod, čija se postrojenja nalaze baš u ovom selu.

Jer, uz solidan, siguran posao i par dunuma plodne posavske zemlje, naslijeđene od predaka, život može biti prava idila. Čak i ovdje, na mjestu zločina.

Fudbaler od 46 ljeta

Sijekovac je prije rata imao tri uspješna fudbalska kluba. Danas je knjiga spala na jedno slovo, FK Zadrugar, a i ovaj klub se jedva bori za opstanak – ne samo zbog besparice, nego i zato što u Sijekovcu nema mladih fudbalera.

– Čak i ja aktivno igram, iako sam napunio 46 godina – kaže Darko Garić, predsednik MZ, koji je i sekretar fudbalskog kluba i centarhalf.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Kaže da je prosječna starost sijekovčkih fudbalera 38 godina.

– Prosjek nam vade dvojica momaka, mlađih od 21 godinu, jer po pravilima lige moramo imati bar dvojicu mladih igrača – kaže Darko.

Dobra vijest je da Zadrugar ne može ispasti iz lige, jer se takmiči u najnižem rangu.

Kad mrtvi čekaju helikopter

Svake godine, 26. marta, u Sijekovcu se, u organizaciji nadležnog  Odbora Vlade RS, održava pomen stradalima u pokolju iz 1992.

Političari često ovaj datum koriste za svoje stranačke ciljeve, žale se mještani.

– Gdje god se okupi 15 ljudi, njima je to prilika za predizborni miting. Tako je prije nekoliko godina Milorad Dodik kasnio više od pola sata, zbog njega je parastos odložen. Čekali su ga i živi i mrtvi. A kad je helikopterom sletio u Sijekovac održao je zapaljiv govor o naoružavanju, o jačanju MUP RS. Na ovakvom mjestu to je neprihvatljivo i neprimjereno – kaže Darko Garić.

MUKE MAJKE JELICE

I poslije rata i masakra Jelica Zečević se zlopatila, kao udovica sa dvoje tada male djece. Nije dobila donaciju da obnovi kuću u Sijekovcu, nije stigla da na vrijeme preda zahtjev.

– Borila sam se s bolesnom kćerkom, vodila je po bolnicama i rehabilitacionim centrima od Banjaluke do Beograda, nije mi bilo ni do čega. Da nismo bile tako uporne ona nikad ne bi stala na noge – kaže Jelica.

Njena kćerka Gorana (36) ipak je uspjela da, uprkos teškom tjelesnom invaliditetu, završi fakultet u Podgorici i postane socijalna radnica. Radila je godinu dana u Banjaluci, u bivšem Zavodu distrofičara, ali nije dobila nijednu platu, jer je ova ustanova pred kolapsom. Prošle godine se konačno zaposlila u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, zahvaljujući, kako kaže njena majka, zalaganju premijera Radovana Viškovića.

I taman kad je Jelica mislila da je njenim mukama došao kraj, njenog sina Gorana (33), stasitog varioca i oca troje male djece, u kafiću, gdje je slavio rođenje najmlađeg djeteta, napao je nasilnik.

– Udario ga je metalnom šipkom po glavi i izbio mu oko. Moj je Goran uvijek bio zdrav, mislila sam da mu ništa ne može biti, ali sad je , eto, neposoban za rad – kaže majka Jelica Zečević.