Prije nekoliko dana objavljeno je neobično Saopštenje za medije, jer je potpisano kao „skupštinska većina“ grada Trebinja, koju pored SNSD-a čine po dva odbornika socijalista i razjedinitelja Nenada Stevandića, te po jedan NDP-a, DNS-a i nacionalnih manjina.
Nakon što sam snimio video u Novom Sadu, a potom su i brojna udruženja novinara istupila u javnosti, i vlast je tobože oštro osudila uvrede i napad Vojislava Šešelja na novinarku RTRS-a Natašu Miljanović Zubac, ali zanimljivo da nijednom nisu spomenuli i stali u odbranu svog prijatelja Grigorija Durića, bivšeg hercegovačkog a sada svenjemačkog i dizeldorfskog vladike.
Godinama, neki više od decenije, sve od 2006. do 2018. godine kada je po kazni vladika poslat u NJrmačku, Luka, Ćapa i ostala bratija utrkivali su se koga će zapasti čast da Grigorija poljubi u ruku, da sjednu sa njim pod Platane, lažno se osmjehuju da ih narod vidi, ili da ih udvorice slikaju i objave afirmativan tekst na lokalnim portalima. Oko Grigorija u Trebinju je uvijek bila velika gužva, kao u šesnaestercu prije kornera u poslednjoj minuti utakmice, a narod i vjernici nisu mogli doći do vladike od brojnih ulizica i udvorica, uglavnom bivših i naprasno produhovljenih komunista.
Skupštinska većina u prošlom sazivu je avgusta 2017. godine održala čak i zajedničko partijsko savjetovanje na Zubačkim Ublima, gdje su Grigorije i Luka Petrović održali prigodan govor odbornicima i direktorima vladajuće koalicije šta treba da rade. A tek kad se sjetim kako su Luka i i ostali branili vladiku od mene, tvrdili da napadam Crkvu jer kritikujem devijacije i vladikino otvoreno bavljenje politikom i biznisom, nazivali me otpadnikom, jeretikom i izdajnikom…
Čim je vladika „zglajzao“ i otišao po kazni u Njemačku, svi su se od njega razbježali. Tužno je vidjeti kako sada Grigorije sam, ili sa nekoliko sveštenika i Dejanom Bodirogom, sjedi u Hotelu Platani u Trebinju, a stari prijatelji i drugari ga zaobilaze u širokom luku da ga ne sretnu, osim negdje tajno, da ih neko ne vidi i skupa fotografiše. Boje se da fotografije ne dođu do Vučića, pa da onda glava i funkcija ne završe na giljotini.
Nema para, nema ni drugara, dok je bilo para, bilo i drugara. Šešelj danima napada Grigorija, jutros ponovo na Hepi televiziji, ali niko od njegovih starih prijatelja iz Trebinja nije stao javno u njegovu odbranu. Zašto sada „skupštinska većina“ ćuti, zašto su se odrekli starog prijatelja? Zašto niko ne smije da kaže koju riječ u njegovu zaštitu, zašto ga zaobilaze u širokom luku kad dođe u Trebinje ili se sastaju tajno u vinskim podrumima i apartmanima?
Ne ćute samo političari već i lažni novinari, ulizice koje su pisale hvalospjeve i samo vrebale priliku kako da nešto napišu i dodatno mu se dodvore, praveći od vladike zvijezdu, najboljeg, najljepšeg, najpametnijeg i nepogrešivog, kao da je rimski papa. I oni slijede svoje mentore iz politike, i ne smiju napisati ni riječi, bojeći se da ne ugroze neku malu sinekuru.
Možda je Grigorije dobra prilika da političari i ulizice shvate kako je moć i vlast prolazna, kako će oni završiti uskoro kad odu sa vlasti, da li će smjeti da izađu iz kuće i kako će strahom šetati predgrađem bojeći se da im ne priđe neko koga su izvarali i ponižavali dok ih je opila vlast, moć i funkcija.
Kako siješ, tako ćeš i požnjeti!