Vrlo je simptomatičan momenat u kojem je srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik krenuo u obračun sa OHR-om, prijeteći u svom stilu otcjepljenjem RS. Kome i kako niko i ne pita?! Dok, s druge strane, građani vode odsudnu bitku sa narastajućim epidemijom korona virusa i sve većim brojem žrtava, jer vlast nije ništa uradila kako bi se njeno širenje spriječilo ili bar umanjilo, tako da se sva reakcija svodi na golu improvizaciju po sistemu: ko preživi pričaće se!
Ova paralela stanja najbolje izražava u kojoj i kolikoj mjeri je ova vlast izvan realnosti i stvarnih potreba građana, kada smatra da je najprioritetnije pitanje statusa OHR-a i dejtonskog (pre)uređenja BiH. Naravno, vlast je dovoljno lukava da bi sve ovo i u ovom momentu bilo slučajno i narod koji nikako da se dosjeti ko ga laže i vara, biće očigledna i najveća žrtva tih procesa, a OHR će zasigurno preživjeti sve ove udare, jer je iole politički pismenom jasno da RS nema nikakve nadležnosti da promjeni postojeće stanje, osim što se po ko zna koji put podgrijava nacionalna iluzija da se pitamo o nečemu o čemu se ne pitamo i da smo važniji nego što jesmo, bez obzira koliko nas na kraju ostane. Važno je da budemo “nezavisni”!
I dok bude trajala ta politička rašomonijada i cirkus, ova druga stvarnost sa kojom građani svakodnevno žive uzima stvarni danak i skoro da niko ne priča o visokom procentu umrlih od koronavirusa, odnosno o kolapsu sistema koji je vlast ostavila na milost i nemilost pandemijama, prebacujući odgovornost na zdravstvene radnike, koji spašavaju sistem od improvizacije i očiglednosti propasti. Zato ćemo se baviti OHR-om, a ne razlozima zašto nema vakcina, zašto nam zdravstveni sistem nije bolje opremljen, gdje je usmjeravan novac i koliko je pokradeno umjesto da se ulagalo tamo gdje je prioritetno – a zdravlje stanovništva je najveća vrijednost – odnosno, zašto nam odlaze medicinski radnici i kako to da su plate u zdravstvenom sektoru takve da skoro niko uskoro neće ostati na ovim prostorima.
Ali, da se Vlasi ili narod ne bi dosjetili – bar ovo iole pismenog dijela naroda koji je ostao, dok ovi nepismeni koji čekaju redovnu i najmanju moguću penziju kao zadnju nadu života, ili ništa ne čekaju jer nigdje ne rade, ne vrijedi ni raspravljati – mi ćemo se zahvaljujući Dodiku baviti OHR-om kao ključnim pitanjem od kojeg nam sve zavisi, pa i životi. Ili ćemo doći do kritične granice žrtava, kada se ta očiglednost prevarantskog sistema više neće moći prikriti, odnosno biće toliko banalna da će je shvatiti i oni što čekaju 7-mi u mjesecu kao zadnju slamku spasa i oni koji kao jedini smileni odgovor na ovakvi+o stanje kažu: ovo je neminovnosti i ništa se ne može uraditi – da ne kažemo prominjeniti!
ISTOK