Ako posmatramo ponašanje životinjskih vrsta, vidjećemo da gdje god postoji sukob između dvije životinje na njega se reaguje borbom ili bijegom. Ove dvije reakcije su urođene, instiktivne i od neprocjenjivog značaja za preživljavanje. I mi ljudi bježimo jedni od drugih, borimo se jedni sa drugima. Ti mehanizmi su rezultat evolucije koji smo naslijedili od naših predaka, te su nam ostali kao značajna alatka za prevazilaženje problema.
Ono po čemu se današnjii čovjek razlikuje od svog „instiktivnog“ pretka je sposobnost verbalizacije. Naš „verbalni mozak“ se tokom evolucije nakalemio na naš „primitivni mozak“. Zahvaljujući viševjekovnom procesu, naš novi mozak za rješavanje problema nudi nam mogućnost zajedničke komunikacije sa drugima, sve u cilju razrješavanja konflikta i problema.
Dok životinjske vrste imaju mogućnost da koriste samo dvije opcije u prevazilaženju problema, mi ljudi imamo i treću opciju: pored bijega i borbe tu je i verbalno rješavanje problema. Naši neuropshiloški mehanizmi prevazilaženja problema (bijeg i borba) često nisu od velike koristi kada je u pitanju razrješavanje problema koji dolaze iz domena interakcije sa drugim ljudima. Tada su bijeg i borba beznačajni u odnosu na asertivnost.
Šta je asertivnost, pitate se.
Riječ asertivno doslovno znači potvrđivanje sebe pred drugim ljudima. Obuhvata izražavanje ili iskazivanje sebe na način koji podrazumijeva zauzimanje za svoja lična prava i izražavanje svojih misli, osjećanja i uvjerenja na iskren i direktan način, vodeći računa o drugome i ne ugrožavajući njegova lična prava.
Osnovna poruka je u izražavanju sebe. Asertivna osoba jasno, glasno i bez dvoumljenja izražava svoje mišljenje, osjećanje i viđenje situacije.
Kod asertivnog ponašanja neverbalni segmenti ponašanja su u skladu sa verbalnim porukama koje se izgovaraju. Jačina glasa je odgovarajuća situaciji, kontakt očima je čvrst, ali ne prelazi u buljenje u sagovornika, gestikulacija ukazuje na snagu i sigurnost, ali ne i na nadmoć, govor je ravnomjeran, bez oscilacija i naglašava riječi koje su ključne za poruku koja se želi prenijeti sagovorniku.
Mnogi ljudi doživljavaju anksioznost, napetost i fizičke neprijatnosti zbog nedostatka sposobnosti za asertivno reagovanje. Neasertivni ljudi izbjegavaju raspravljanje po svaku cijenu jer postanu uznemireni kada se konfrontiraju sa drugima. Kada se jave da zakažu termin za psihološko savjetovanje, kažu da to čine iz razloga jer im se čini da nikada nisu učinili ništa kako treba, nikada nisu rekli ono što misle ili nikada nisu pokazali svoja osjećanja.
Neverbalno ponašanje kod neasertivnih ljudi obuhvata nesiguran kontakt očima sa upadljivim skretanjem pogleda, nervozno približavanje ili uzmicanje od druge osobe, povijanje ramena, pokrivanje usta rukom, nervoznu gestikulaciju i drvenast, ukrućen tjelesni stav. Glas može biti podrhtavajući, pjevajući ili pretjerano mek. Nemaju hrabrosti da odgovore, a ako je i skupe, ne znaju šta da kažu. Često doživlavaju da im je jezik “zavezan”, da drugi ljudi umiju adekvatno da se ponašaju u kontaktu sa suprotnim polom. Prelaze ulicu kako ne bi sreli nekog koga su vidjeli, samo zato što se previse stide.
Neasertivni ljudi su rijetko u kontaktu sa svojim potrebama. Oni samo prepoznaju da se osjećaju loše. Većina ih zauzima bojažljiv stav prema drugima, uz opravdanje da treba biti obazriv prema drugima, treba pustiti druge ispred sebe.
Neasertivna osoba neće ukazati na grešku kasirci u marketu zbog pogrešno vraćenog kusura, pod izgovorom “da nije potrebna scena”, dok asertivna osoba napominje kasirki da je napravila grešku jasno i bez ljutnje.
Kada ima doživljaj da je neko iskorištava asertivna osoba to kaže kako bi promijenila situaciju. Asertivna osoba ne učestvuje u fizičkom nasilju i ne raspravlja se sa ciljem dominacije i ponižavanja druge osobe, kao što to čine osobe sklone agresivnom reagovanju.
Agresivna osoba ne skida pogled sa sagovornika, u njega gleda ispitivački i procenjivački, glas je povišen ili ima sarkastičan prizvuk. Tjelesni stav je nadmen i uključuje gestikulaciju, kao što je na primjer prijetnja prstom.
Na kraju, zašto vam ovo pišem? Zbog prednosti aserticije.
Prvo, kada se uvažavaju svoja i tuđa prava i želje i kada se konflikt interesa razriješava otvoreno i fer, postoje veće šanse da čovjek zadovolji svoje potrebe i interese u toj komunikaciji. Upražnjavanje asertivnog pristupa vremenom rezultira boljim prihvatanjem sebe i povećanjem samopouzdanja, što dovodi do smanjenja potrebe za tuđim prihvatanjem i odobravanjem. Asertacija podrazumjeva bolju kontrolu sopstvenog ponašanja, što donosi zadovoljstvo. Asertacija vodi u bolje prihvatanje sebe, što smanjuje nesigurnosti i ranjivosti.
Asertacija doprinosi da odnosi sa ljudima budu bliskiji i više emocionalno zadovoljavajući. Asertacija povećava šanse da će obije strane u odnosu bar djelimično postići svoje ciljeve i zadovoljiti svoje želje i potrebe.
Asertivno ponašanje se može naučiti, a nadalje trenirati, primjenom kognitivno-bihejvioralnih psihoterapijskih tehnika.
