Piše: Jovana Radulović
Ucijenjeni ste, plašite se za sebe, za djecu, za roditelje, zašto?
Ko to vama može i smije uskratiti osnovna prava?
Ko vas to može i smije ucjenjivati?
Ko to može i smije stvarati strah kod ljudi?
Suština je upravo u strahu.
Vladaju strahom!
Strah je nešto što ne smijemo osjećati.
Da li su strahovali naši poginuli borci, da li su strahovali naši obespravljeni ratni vojni invalidi i borci?
Nisu, zato danas imamo Republiku Srpsku.
Ja sam u proteklom ratu izgubila dva strica.
Iza jednog je ostala najljepša uspomena i velika fotografija na zidu. Bio je mlađi četiri godine nego ja danas kada je dao život za Republiku Srpsku. Tek je trebalo da stekne porodicu, nije imao priliku.
I danas se sjećam njegovog posljednjeg odlaska, mog histeričnog plača i njegovih riječi utjehe.
Iza drugog je ostalo dvoje male djece. Danas su to formirane ličnosti, ponos svojoj majci, braća, muževi, očevi, rade što mogu i snalaze se kako mogu.
Je li za to njihov otac dao život?
Moj otac je proveo 50 mjeseci na Nevesinjskom ratištu, učestvovao u odbrani svog mjesta, svoje rodne grude.
Je li se za ovo borio?
Je li izgubio brata, rođaka, druga, komšiju da bi danas vladali ovi koji vladaju?
Jesu li se oni plašili?
Možda i jesu, ali su stisli zube i krenuli u borbu za viši cilj!
Moj viši cilj je da nikada ne iznevjerim moje poginule i žive borce!
Moj viši cilj je da od njihove žrtve napravimo bolju i ljepšu Republiku Srpsku!
Nemam straha!
A vi?