Najbolji teniser svih vremena, čovjek koji je osvojio rekordna 24 grend slem turnira i pomjerio granice u tom sportu, Novak Đoković dao je intervju i za RTCG, u kojem se osvrnuo na aktuelnu situaciju u svojoj karijeri, tenisu, najvećim velikanima sporta, ali i Crnoj Gori i neraskidivoj povezanosti s njom.
Na početku intervjua, Đoković je kazao da je povreda sa Australijan opena sanirana i da će učestvovati na Mastersu u Dohi, koji se igra sljedeće sedmice.
„Hvala vam na pitanju. Povreda je skoro sto odsto sanirana. Imam zeleno svjetlo od medicinskog tima da mogu da treniram, da mogu da se spremam. Na rasporedu je naredni turnir u Dohi, u Kataru, i on počinje za osam dana, tako da imam dovoljno vremena da se pripremim i radujem se novim izazovima. Mislim da sam dobro započeo godinu. Naravno, postoji žal zbog tog polufinalnog meča koji sam morao da predam nakon prvog seta protiv Aleksandra Zvereva, inače na grend slemu na kojem sam istorijski bilježio svoje najbolje rezultate u karijeri. Ali dobro, šta je tu je. Nadam se da me povrede neće ometati, jer sam svoj najbolji meč od olimpijskog finala prošle godine upravo odigrao u četvrtfinalu protiv Alkarasa, kada sam se povrijedio, ali sam završio meč. Ipak, kvalitet tenisa koji sam tada pružio mi daje snagu i ohrabruje me za neka nova djela“.
Na pitanje da li je prežalio takvu situaciju u Melburnu, Đoković je odgovorio da jeste.
„Pa, jesam. Znate šta, u našem sportu je veoma važno da vrlo brzo prebolite poraze i da nastavite dalje, jer u suprotnom ćete ostati – da tako kažem žargonski – zaglavljeni i u prostoru i u vremenu. Nemate prosto taj luksuz da previše razmišljate i da žalite za onim što ste propustili. Morate da okrenete novi list, a dobra stvar u tenisu je to što raspored zaista donosi mnogo turnira – svake sedmice ili kroz dvije-tri dolazi neki novi izazov, neki veliki turnir na kojem možete ponovo da se dokažete, i to prije svega sebi, a i drugima.
I to je, u suštini, sada neka moja faza karijere – da kažemo završna – koja traje, a ne znam koliko će još trajati, jer kraja još nema na vidiku. Pokušavam da što više uživam na terenu, jer sam, naravno, veoma ponosan na sve što sam postigao i na sva dostignuća u svojoj karijeri. Sve što sada učinim je, da kažemo, neki bonus, ali mi u isto vrijeme predstavlja i podsticaj i izazov da dokažem sebi i drugima da i dalje mogu da se takmičim na najvišem nivou i da budem konkurentan za najveće titule.
Nesumnjivo je da i dalje težim ka osvajanju titula i nadam se da će doći još neki grend slem. Da li Rolan Garos, da li Vimbldon, da li US open… U posljednjih četiri-pet godina igrao bolje na Rolan Garosu i na šljaci nego što je to bio slučaj u prvih 10-15 godina karijere, što je pomalo paradoksalno
Spomenuli ste Alkarasa – imamo Alkarasa i Sinera, pa i Zvereva, koji su trenutno najbolji teniseri današnjice. To su momci koji su jako mladi, perspektivni, gladni pobjeda i dokazivanja. I meni je to zaista novi izazov. Nakon svih ovih godina profesionalnog bavljenja tenisom – sada proslavljam 20 godina profesionalne karijere – moram da pronađem novi izazov, da podstaknem sebe, da se ohrabrim i da se poguram. Da ustanem ujutru i kažem sebi: ‘Želim da treniram čak i više nego do sada, kako bih uspio da pobijedim ovako mlade momke na velikim turnirima’.
I dalje u meni ima tog žara, vatre i plamena. Dok god je to slučaj, nastaviću da se bavim tenisom“.
Teniser koji je oborio sve rekorde – 24 grend slema, 99 titula – nastavlja da pomjera sopstvene granice u igri „sam protiv sebe“. Na pitanje gdje vidi svoju šansu i kako gleda na ovu fazu svoje karijere, kazao je:
„Prije nego što vam direktno odgovorim na to pitanje, želio bih samo da se osvrnem na neku, da kažemo, filozofiju pristupa. Razne faze moje karijere zahtijevale su različit, rekao bih, malo drugačiji pristup. Sada, u ovoj fazi, nalazim se negdje između osjećaja da zaista želim da uživam u plodovima svog rada i svega onoga što sam postigao i potrebe da malo rasteretim sebe ogromnog tereta, pritisaka i očekivanja – prije svega svojih, a zatim i svih drugih, koji kada me gledaju očekuju da pobijedim u 99% mečeva.
To jeste privilegija, naravno, ali nakon godina i godina takvog pritiska dolazi do zamora materijala, da tako kažem, i to se onda odražava kroz povrede, možda i manjak motivacije itd. Tako da sam između tog osjećaja i onoga u čemu sam se uvijek dobro snalazio i za šta sam dobro istreniran – a to je mentalni sklop u kojem stalno težim ka tome da osvajam titule i gdje je sve osim titule za mene neuspjeh. Taj mentalitet mi je sigurno pomogao, ali u nekim fazama moje karijere i odmogao.
Zato pokušavam da pronađem neki balans u svemu tome. Nesumnjivo je da i dalje težim ka osvajanju titula i nadam se da će doći još neki grend slem. Da li Rolan Garos, da li Vimbldon, da li US open… Spomenuli ste da sam hronološki gledano najbolje igrao na Vimbldonu, najkonstantnije dolazio do finala u posljednjih desetak godina. Ipak, smatram da sam možda u posljednjih četiri-pet godina igrao bolje na Rolan Garosu i na šljaci nego što je to bio slučaj u prvih 10-15 godina karijere, što je pomalo paradoksalno.
Što se tiče jubileja – stota titula može da dođe možda već u Dohi, ne znamo. Nadam se. Na svaki turnir dolazim sa željom da pobijedim, ali uz podsjetnik da se, u svojoj 38. godini, nakon svih ovih uspjeha, trudim da se malo rasteretim i uživam u svemu tome.
Često čujemo od sportista da treba uživati u trenutku, biti prisutan u njemu. Ali to je, kako bih rekao, mnogo lakše reći nego postići na terenu. Kada ste individualni sportista, ne možete da se oslonite na nekoga. Ne možete da tražite zamjenu, ne možete da odete na pauzu, na klupu, na nekoliko minuta, pa da se vratite. Ako nešto krene nizbrdo, izgubili ste meč i ispali s turnira. Takav je format – poprilično surov. Zato sebi ne možete da dozvolite luksuz opuštanja, ne samo na terenu, nego i van njega.
Odrastao sam uz ljude – prije svega roditelje – i ljude koji su zaista stručni u sportu i životu, koji su mi prenijeli veliku mudrost i znanje i koji su me naučili disciplini. Ja, zapravo, ne znam da radim stvari 99 odsto, samo 100 odsto kada je u pitanju tenis. Stalno tražim nove načine da inoviram svoju igru, napredujem, usavršavam se. Jer je to jedini način. Ako ostanem na istom mjestu i pokušam da održim neku tzv. stagnaciju ili status kvo, to zapravo znači regresiju, jer svi ostali napreduju i idu dalje.
Zato, svakom turniru pristupam sa optimizmom i velikim ciljevima“.
Novak Đoković 22. maja puni 38 godina. Lionel Mesi je njegov vršnjak, Kristijano Ronaldo i Lebron Džejms imaju po 40 godina. Ta četvorka i dalje dominira svjetskim sportom. Šta Đoković vidi kao zajedničku crtu kod njih?
„Pa mislim da je mentalitet, prije svega, to neko vezivno tkivo nas, šampiona iz različitih sportova. Naravno, svaki sport ima svoje specifičnosti, detalje, i u biomehaničkom smislu postoje uporedive stvari i pokreti, ali svaki sport je jedinstven. Međutim, kada je u pitanju mentalitet, zaista vidim da imamo mnogo toga zajedničkog.
Igrom slučaja, poznajem Kristijana Ronalda i Lebrona Džejmsa bolje nego Mesija, iako sam i njega upoznao. Imao sam priliku da se uvjerim, kroz razgovore i način na koji rade, pa i kroz neke zajedničke treninge, da imamo sličan pristup. Dakle, čak i kada niko ne gleda, kada se trenira daleko od kamera i publike, posvećenost je jednaka, ako ne i veća, nego kada ste pred očima javnosti. To je nešto što me impresionira kod svih imena koje ste spomenuli.
U svakoj generaciji uvijek ima harizmatičnih tenisera koji se ističu, kako stilom igre, tako i ponašanjem. Jedan koji se posebno izdvaja je Karlos Alkaras. On prosto oduševljava ljude svojim potezima, ali i ponašanjem – poštovanjem prema protivnicima, sudijama, skupljačima loptica. To je nešto što je zaista lijepo vidjeti
Divim se svima njima i izuzetno ih poštujem. Njihova istrajnost me inspiriše. Vjerujem da je to i obostrano – kao što je bio slučaj sa Federerom i Nadalom, mojim najvećim rivalima u istoriji tenisa. Mi smo jedni druge vukli naprijed. Postao sam teniser kakav jesam upravo zbog rivalstava s njima. Na početku karijere su me pobjeđivali u svim velikim mečevima i turnirima, i morao sam da pronađem način da ih nadigram na najvećim scenama. Kroz to usavršavanje i nadmetanje spoznao sam sebe i svoj potencijal i shvatio da je – zaista – nebo granica.
Tako gledam i na velike šampione iz drugih sportova i zaista im čestitam na fantastičnim karijerama“.
Krajem 70-ih i početkom 80-ih godina imali smo vrlo kvalitetne i harizmatične tenisere – Mekinroa, Bjorna Borga, Džimija Konorsa, koji i dalje drži rekord po broju osvojenih turnira. Nakon njih su došli jednako harizmatični Andre Agasi i Boris Beker, pa hladnokrvni Ivan Lendl, poslovično mirni Šveđanin Stefan Edberg. A onda su se pojavila trojica možda i najharizmatičnijih tenisera – Đoković, Nadal i Federer.
Da li današnji teniseri, predvodnici novog talasa, imaju tu vrstu harizme? I koliko je ona važna za tenis na globalnom nivou?
„Znate kako, ljestvica je podignuta veoma visoko i novim generacijama je teško da se dokažu, jer su očekivanja ogromna – ne samo u teniskom i rezultatskom smislu, već i u ljudskom, karakternom, kao i u smislu brenda. Kako postaviti stvari? Kako inspirisati nove generacije mladih ljudi širom svijeta koji vole sport? Kako ih privući ka tenisu, kako usmjeriti pažnju više ka ovom sportu?
Mislim da u svakoj generaciji uvijek ima harizmatičnih tenisera koji se ističu, kako stilom igre, tako i ponašanjem. Jedan koji se posebno izdvaja je Karlos Alkaras. On prosto oduševljava ljude svojim potezima, ali i ponašanjem – poštovanjem prema protivnicima, sudijama, skupljačima loptica. To je nešto što je zaista lijepo vidjeti.