Naslovna Najnovije DRAMA U JAVNOJ KUHINJI Dijele posljednje zalogaje hrane i vjeruju u humanost

DRAMA U JAVNOJ KUHINJI Dijele posljednje zalogaje hrane i vjeruju u humanost

„Naše zlatne zalihe namirnica dostigle su dno. Ormari su prazni, nema riže, tjestenine, soli, šećera, ulja, konzervi, povrća i ne znamo kako ćemo dalje.” Ova dramatična poruka objavljena je prije tri dana na Fejsbuk stranici Udruženja “Mozaik prijateljstva”. U njihovoj javnoj kuhinji “Obrok ljubavi” svakog dana se gladnima podijeli oko 600, a vikendom i do 1.000 obroka.

 

Korona kriza je učinila svoje, pa su redovi pred ovom i drugim javnim kuhinjama u Banjaluci sve duži, a donacije sve tanje.

Prazne ostave

“Mozaik prijateljstva” je uputio apel građanima, privrednicima, društveno odgovornim firmama… da pomognu koliko mogu. Svaka donacija je dobrodošla, svaki kilogram luka, krompira, tjestenine… zlata je vrijedan poklon, poručuju iz “Mozaika”.

Ova dramatična poruka objavljena je prije tri dana na Fejsbuk stranici Udruženja “Mozaik prijateljstva”. U njihovoj javnoj kuhinji “Obrok ljubavi” svakog dana se gladnima podijeli oko 600, a vikendom i do 1.000 obroka.

Korona kriza je učinila svoje, pa su redovi pred ovom i drugim javnim kuhinjama u Banjaluci sve duži, a donacije sve tanje.

– Uvijek sam vjerovao, pa i sada vjerujem u dobrotu i humanost. Ali prazne ostave me ispunjavaju strahom i tugom. Pitam se kako nahraniti sve te ljude u potrebi, jer svaki čovjek zaslužuje bar jedan pristojan obrok dnevno – kaže Miroslav Subašić, predsjednik “Mozaika prijateljstva”.

FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Aktivisti “Mozaika” su produžili radno vrijeme javne kuhinje do 18 časova, kako bi ljudi koji su zaposleni mogli doći nakon radnog vremena i uručiti donacije.

Sve se vraća…

I ljudi dolaze i donose hranu, i to najčešće oni koji ni sami nemaju previše. Po ko zna koji put se, kažu u “Mozaiku”, ispostavilo da ne dijele i ne daruju oni koji imaju, nego mnogo češće oni koji su navikli da daju i koji razumiju šta je nevolja.

– Dolaze porodice s djecom, oni koji žele da svoje sinove i kćeri od malih nogu uče dobroti i saosjećanju. Dolazi omladina. Među prvima su se apelu odazvali mladići koji rade u jednom kafiću na Starčevici. Kafići su zatvoreni, oni su sada faktički bez posla, ne znaju kad će primiti sljedeću platu, ali su spremni da sa sugrađanima podijele ono što imaju – kaže Miroslav.

Ovaj iskusni humanitarac, koji je u životu svašta preturio preko glave, priznaje da je ovih dana često bio na ivici suza.

FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

– Jedan mlađi Banjalučanin, koji je prije samo mjesec dana, gladan i iscrpljen od neimaštine, došao da nas zamoli za pomoć, prije neki dan dođe ponovo, nasmijan i sretan. Oporavio se, stao na svoje noge, dobio posao i donio donaciju od 50 maraka. Kaže, nije još dobio prvu platu, ali red je da sada on pomogne onima koji se plati ne mogu ni nadati – priča Miroslav.

Teže nego u ratu

Do suza ga je ganula i priča samohrane nezaposlene majke troje djece. Tražila je brašno, samo brašno, da djeci umijesi hljeba i uštipaka, za ostalo će se, veli, nekako snaći. Plakala je od stida i poniženja, ali nije imala izbora; ne može rođenu djecu gledati gladnu.

– Njegovala sam jednu staru, bolesnu ženu. Ali, ta žena je umrla i sada nemam nikakvih prihoda, osim dječjeg dodatka za dvoje djece,  a to nam nije dovoljno ni za komunalije. Struju nisam platila, nemam od čega. Ako dođu da mi je isključe, ne znam šta ću – jada se ova Banjalučanka, koja je predeverala i rat i izbjeglištvo, ali joj nikad, kaže, nije bilo teže nego sad.

Ne želi da se slika, niti da kaže svoje ime, da ne sramoti djecu, da ih ne zadirkuju u školi.

FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RAS SRBIJE
FOTO: MILKICA MILOJEVIĆ/RAS SRBIJE

Životne priče ljudi koji svakog dana pred “Mozaikom” staju u red za topli obrok, u nadi da će u cekeru ponijeti i koju litru ulja, konzervu ili paketić makarona, raznolike su, koliko i sam život.

Nema izbora

Neki od njih su žrtve dugotrajnog siromaštva i isključenosti, neke je slomio rat, sa čijim se posljedicama i danas bore, neki su krhkog mentalnog zdravlja, a neki do pre par mjeseci nisu ni slutili da ih nevolja natjerati da se, kako kažu, “hrane na kazanu”.

– Kad odjednom ostanete bez posla, a imate djecu i kredit za vratom, nemate baš mnogo izbora – kaže jedna korisnica javne kuhinje, žrtva korona krize.

Suprotno uvriježenom mišljenju, većina korisnika javne kuhinje nisu marginalci, niti neradnici. Najčešće su to penzioneri s malim penzijama i podugačkim spiskom hroničnih bolesti, ili nezaposleni roditelji.

U redu za hranu strpljivo čekaju i žene žrtve porodičnog nasilja, koje su od muža nasilnika sa djecom pobjegle u podstanare, a nemaju zaposlenje ili rade za minimalac.

– Ne želimo doći u situaciju da te ljude vratimo sa šaltera bez parčeta hljeba i zalogaja hrane. Ne želimo da im oduzmemo nadu. I vjerujemo da se to neće desiti, jer živimo u gradu dobrih ljudi – kategoričan je Miroslav Subašić.

SPASITE GLADNE

Javnoj kuhinji su potrebne sve vrste namirnica, naročito ulje, brašno, tjestenina, riža, šećer, so, konzerve i povrće, prvenstveno mrkva, luk i kupus. Poželjno je da se donira hrana u manjim pakovanjima.

Uz donacije u hrani, koje najčešće donose građani, javnoj kuhinji je potreban i novac za kupovinu svježeg mesa za pripremu obroka, te za nabavku plina i plaćanje struje. Mjesečno javna kuhinja troši oko 300 KM za struju i oko 350 KM za plin.

Priprema jednog ručka košta od 300 do 500 KM, u zavisnosti od toga šta se kuva. Tako je, na primjer, najskuplji, a među korisnicama najomiljeniji obrok, pasulj s kobasicom.

Donacije u hrani mogu se donijeti svakog radnog dana do 18 časova u prostorije javne kuhinje. Novčani prilozi se mogu uplatiti na žiro račun: “Mozaik prijateljstva”, Cara Lazara 20, Banjaluka, ž.r. 5621008002257169, kod NLB banka Banjaluka.