Naslovna Izdvajamo Džamije na srpskoj zemlji niko neće da ruši

Džamije na srpskoj zemlji niko neće da ruši

0

Scene rušenja crkve u Konjević Polju kod Bratunca, izgrađene na imanju Fate Orlović, obišle su cijeli svijet i izazvale različite reakcije.

Ultranacionalisti s jedne i druge strane, svako na svoj pristrastan i neobjektivan način, tumačili su i komentarisali nemile slike bagera koji ruši bogomolju. Društvene mreže su se, prema očekivanju, usijale od govora mržnje islamskih ekstremista i pravoslavnih klerikalista kojima je zajedničko da ne idu ni u džamije, ni u crkve i čija vjera se svodi na “Alaha mi” kada pokrivaju neku svoju laž i na “pomozi Bože” kada fudbaleri Srbije pucaju penal.

Objektivni Bošnjaci kojima nisu prijale scene rušenja vjerskog objekta u sebi su prigovarali Fati Orlović što nije prihvatila nagodbu i prodala spornu zemlju, a s druge strane je većina Srba negodovala zbog načina na koji je crkva “izmještena” i zato što to nije urađeno crijep po crijep i ciglu po ciglu, ali uz prećutnu saglasnost da crkvi nije ni bilo mjesto na privatnoj zemlji.

Poneki medij u Srpskoj prenio je ranije tekstove o džamijama izgrađenim na srpskoj zemlji koji su propraćeni zajedljivim i prilično malicioznim komentarima tipa da “sudovima to ne smeta” i da se “srpska zemlja otima bez kazne i posljedica”. Ipak, istina je negdje između, a najpoznatiji je slučaj srpske porodice Lozo iz mostarskog naselja Vrapčići. Anđelko Lozo, glava te porodice na čijoj zemlji je u prvim poratnim godinama nikla džamija, preminuo je u januaru ove godine poslije više od dvije decenije sudske borbe za svoju imovinu. Njegov sin Slobodan kaže za “Glas plus” da je njegov pokojni otac 1965. godine od opštine Mostar kupio 50 dunuma zemlje za koje je platio 240.000 tadašnjih dinara, ali da su poslije 2000. godine u mostarskoj “gruntovnici” sve falsifikovali kako bi legalizovali nezakonitu uzurpaciju i gradnju džamije na zemlji njegove porodice.

– Imam tri originalna zemljišno-knjižna izvatka, ali sudovi su to ignorisali i donosili presude u korist medžlisa Islamske zajednice Mostar. Na kraju je i Ustavni sud BiH presudio u njihovu korist, a ja nemam ni sredstava, ni volje da se dalje ganjam po sudovima i idem do Strazbura – kaže Lozo.

Potrošen novac

Prema njegovim riječima, za posljednjih petnaestak godina više od 500 puta je iz Bileće, u kojoj živi poslije izbjeglištva, taksijem išao u Mostar.

– Potrošio sam više od 60.000 maraka na sudske procese, ali bez uspjeha. Ne smeta meni džamija, svakako se ne mislim vraćati u Vrapčiće, ali boli me nepravda. Zamislite kako sam se osjećao kada sam nedavno otišao u Vrapčiće i vidio da je bukvalno na temeljima moje srušene kuće jedna bošnjačka porodica izgradila svoju kuću – kaže Lozo.

U presudi Ustavnog suda BiH iz 2016. godine, kojom je odbijena njegova apelacija, navodi se da je medžlis Islamske zajednice dokazao da se njihova katastarska čestica razlikuje po osnovnom broju, te da nije mogla nastati od apelantove parcele. Lozo ne zna hoće li dočekati pravdu jer, kako ponavlja, sredstava za advokate i dalju pravnu borbu nema.

Pored Vrapčića, muslimanske bogomolje na srpskoj zemlji podignute su u mjestu Zdena pokraj Sanskog Mosta na zemlji porodice Todorović, zatim u selu Križevići na teritoriji opštine Olovo na imanju Ljubomira Divljanovića, u selu Noćajevci kod Kladnja na zemlji Vlade Đerića, u Rakovici kod Sarajeva na zemlji porodice Despić, kao i na Alipašinom polju u Sarajevu, gdje su na zemlji koja je pripadala porodici Mlađen izgrađene dvije džamije i katolička katedrala.

Jedan bivši komšija porodice Todorović iz Zdene kod Sanskog Mosta, koji nije želio da mu otkrivamo ime, kaže da su na mjestu gdje je poslije rata nikla džamija trebalo da budu izgrađeni obdanište i samoposluga.

– Zdena je bila sto odsto srpsko naselje, a danas tamo živi šačica Srba i to uglavnom starih ljudi koji su se vratili da okončaju život na svojoj zemlji. Ti ljudi su pokušali da osujete izgradnju džamije, ali ruke su im vezane, jer su Srbi na čijoj je zemlji izgrađena džamija tu zemlju prodali. Nema se tim ljudima šta zamjeriti, jer je iz odluke vlasti u Sanskom Mostu da se u sto odsto srpskoj Zdeni gradi džamija jasno da je to urađeno s ciljem da se osujeti povratak – kaže naš sagovornik.

Vlado Đerić je 1992. godine iz sela Noćajevići sa teritorije opštine Kladanj izbjegao u Zvornik. Više od dvije decenije je vodio borbu sa opštinom Kladanj i medžlisom Islamske zajednice u tom mjestu da vrati svoje imanje na kojem je još u jeku rata 1994. podignuta džamija i to pored kuće koja je srušena 1992. godine. Đerić je prije nekoliko godina govorio o tome u javnosti, kada je potvrdio da je o svom slučaju i neuspjelim pokušajima da vrati pet dunuma svoje zemlje obavijestio sve nadležne institucije, ali da je džamija i dalje na njegovoj zemlji. On je rekao da se obraćao i institucijama za zaštitu ljudskih prava, ali bez uspjeha.

– Do izbijanja rata sam živio u Noćajevićima sa suprugom i dvije kćerke. Tamo sam imao izgrađenu veliku porodičnu kuću, brojne pomoćne objekte i 27 dunuma obradivog poljoprivrednog zemljišta. Čim je počeo rat, komšije Bošnjaci protjerale su nas iz rodnog sela, a sva imovina nam je spaljena i opljačkana. Kad sam poslije rata prvi put otišao u Noćajeviće da vidim šta nam je preostalo od imanja, usred dvorišta sam zatekao džamiju, i to 70 metara od mjesta na kojem su se nalazile ruševine moje porodične kuće. Kad sam dojučerašnje komšije pitao o čemu je riječ i ko je dozvolio da se na mojoj zemlji izgradi džamija, rekli su mi da je dozvolu za izgradnju dala opština Kladanj na zahtjev Islamske vjerske zajednice – rekao je Đerić svojevremeno za dnevni list “Press RS”.

On je rekao da se 1997. godine obratio opštini Kladanj i zatražio izvod iz katastra, ali da mu je umjesto dokaza da je zemljište na kojem je izgrađena džamija decenijama u vlasništvu njegove porodice, odgovoreno da “u gruntovnici ne postoji pisani trag o vlasniku zemlje”.

– Kasnije sam uspio da dođem do izvoda iz katastra koji je napravljen još 1991. godine. U tom dokumentu se potvrđuje da sam ja jedini vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena džamija. Uprkos tome, svi moji zahtjevi odbijeni su kao neosnovani, a sudovi su presudili u korist opštine. Opštinske vlasti su za vrijeme rata obavile i parcelizaciju zemljišta i dva i po dunuma moje zemlje poklonile mom komšiji Ahmetu Hodžiću koji je tu parcelu ogradio žicom! Kad sam ga pitao ko mu je dao pravo da ograđuje moju zemlju, kratko mi je odgovorio da mu je to dodijelila opština. Ne znam više kome da se žalim i da li u ovoj zemlji uopšte postoji pravda – poručio je Đerić.

Ignorisali plan

Na zemlji koja je pripadala srpskoj porodici Mlađen iz sarajevskog naselja Alipašino polje izgrađene su dvije džamije i katedrala. Ta zemlja je nacionalizovana poslije Drugog svjetskog rata, a porodica Mlađen odustala je od pravne borbe za povrat svoje nekadašnje imovine. Jedan od potomaka ove stare sarajevske porodice kaže da je na zemlji koja im je pripadala dok nije nacionalizovana izgrađeno čitavo naselje, a da su vjerski objekti izgrađeni poslije rata.

– Prema onome što sam uspio da saznam, pred sam rat je regulacionim planom na mjestu gdje su Bosanska džamija, džamija kralja Fahda i katolička katedrala na Mojmilu predviđena izgradnja vjerskih objekata i to pravoslavne i katoličke crkve i džamije. Nijedan od tih objekata nije izgrađen prije rata, a poslije rata je prvo izgrađena džamija kralja Fahda, a potom Bosanska džamija i katedrala. Zašto nema pravoslavne crkve je pitanje za nadležne – kaže jedan od članova porodice Mlađen koji je iz ličnih razloga želio da ostane anoniman.

To nisu jedine džamije na srpskoj zemlji na području Sarajeva, jer je u naselju Rakovica, koje se nalazi na putu iz Sarajeva prema Kiseljaku, izgrađena džamija. Niko od sadašnjih mještana nije želio da govori o tome, a Rakovica, koja je bila poznata kao vikend naselje brojnih sarajevskih Srba, u međuvremenu je potpuno promijenila etničku strukturu i od većinski srpskog postala dominantno bošnjačko naselje. Zemljište pored puta na kojem je 1998. godine izgrađena džamija pripadalo je Momčilu Despiću, a prema našim saznanjima, poslije rata je prodato Islamskoj vjerskoj zajednici.

Da džamije nisu građene samo na privatnoj srpskoj zemlji, već i na nekadašnjoj društvenoj, pa čak i na imovini uzurpiranoj od Srpske pravoslavne crkve, svjedoči primjer u Bosanskom Petrovcu. U gradskom parku, odnosno Parku narodnih heroja u ovom mjestu u kojem su se nalazile biste dvadeset dva borca Narodnooslobodilačkog rata, poslije rata je izgrađena džamija. Ta zemlja je do Drugog svjetskog rata pripadala Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nakon čega je nacionalizovana, a opštinske vlasti su je tokom rata dodijelile Islamskoj vjerskoj zajednici, pa se na mjestu gdje su decenijama bile biste narodnih heroja danas nalazi minaret. Slično je i u Ključu, gdje je porušen spomenik iz Drugog svjetskog rata i podignuta džamija i to preko puta pravoslavne crkve na parceli koju su opštinske vlasti oduzele od crkve i dale dozvolu za izgradnju džamije.

Na zemlji srpske porodice Dabić u mostarskom prigradskom naselju Humilišani 1998. godine izgrađeni su osnovna škola, igralište i parking, a vlasnike za to niko nije pitao niti im je za to ikada plaćena naknada.

Nebojša i Siniša Dabić su izgubili sve parnice, a sada čekaju “trun” pravde – da im grad Mostar isplati njihovu otetu imovinu.

– Na zemlji pokojnog djeda Milana Miće Dabića napravljena je škola, a mi smo to saznali tek nakon što je objekat izgrađen. Tražili smo objašnjenja od opštine, ali nam nikada nisu izašli u susret – rekao je Nebojša Dabić.

On je naglasio da je zemlja bila u vlasništvu njegovog djeda 1/1, a da je poslije djedove smrti prešla na baku Slavojku Dabić koja je 2007. godine pokrenula tužbu protiv grada Mostara i tražila da škola bude uklonjena.

– U međuvremenu je umrla i baka, ali i naš otac. Nisu dočekali pravdu. Baka je tražila rušenje objekta i to je odbijeno, ocijenjeno je da je škola objekat od javnog interesa. Nama je drago da do toga nije došlo jer to ne bi ničemu vodilo i od toga niko ne bi imao koristi – rekao je Nebojša.

On je dodao da su kasnije išli na to da se presuda preinači, jer im je ostatak zemljišta obezvrijeđen, ali i taj je zahtjev odbijen.

– Parnicu smo izgubili prvo na opštinskom, kantonalnom, pa na Vrhovnom sudu FBiH. Vrhovni sud nas je uputio na izvršenje eksproprijacije od strane grada, što je trebalo da bude urađeno prije 23 godine. Grad Mostar to ignoriše, odugovlače – rekao je Nebojša.

On je izjavio da se zajedno sa bratom poslije svega što su doživjeli osjećaju nepoželjnim u svom rodnom mjestu.

– I mi bismo voljeli obnoviti svoju imovinu i vratiti se. Ovo je naša djedovina – kaže Nebojša koji, kao i njegov brat, danas živi u Nevesinju.

Opšti interes 

Daroslav Paponja, advokat braće Dabić, rekao je da je u slučaju ove porodice urađena nelegalna eksproprijacija, te da od grada Mostara sada traže da obešteti porodicu Dabić. On je objasnio da se u presudama navodi da je 5. jula 1997. godine rješenjem opštine Mostar utvrđen opšti interes za izgradnju Osnovne škole u Humilišanima na nekretninama Miće Dabića.

– Naredne godine, 16. februara, doneseno je rješenje i radi izgradnje područnog odjeljenja škole u mjestu Humilišani je izvršena potpuna eksproprijacija katastarske čestice u vlasništvu Miće Dabića uz obavezu da ranijem vlasniku pripadne naknada po zakonu o eksproprijaciji koja će biti određena u posebnom postupku. Sudovi su ocijenili da tužiocima pripada pravo na naknadu vrijednosti oduzetih nekretnina, kao i da nije ekonomski opravdano rušiti objekat, te upućuju Dabiće da traže naknadu za eksproprijaciju od grada Mostara, koji im do danas nije isplatio otetu zemlju, a godinama unazad stižu različita obrazloženja – objasnio je Paponja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i "X" nalogu.

Zapratite nas i na Youtube

BONUS VIDEO: