Gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović pohvalio je na svom zvaničnom FB nalogu uspjeh srpskih košarkaša na EP ali i kritikovao zbog neodazivanja u reprezentaciju Srbije Nikolu Jokića te post prenosimo u cjelosti:
Juče sam dugo razmišljao o tome šta napisati, društvene mreže, portali, televizija, novinski natpisi, sve je bilo preplavljeno naslovima i čestitkama našim košarkašima, našim zlatnim momcima!
Ovih dana gledamo igru momaka koji imaju veliko srce i to srce su bez štednje ostavili na terenu, boreći se za radost nacije, svoje otadžbine, porodica, prijatelja, svih onih klinaca koji tek stasavaju i na igralištima prave prve košarkaške korake.
Uspješna je Srbija u mnogim sportovima, nizali su se i nižu uspjesi u odbojci, vaterpolu, tenisu, streljaštvu, tekvondou, atletici, ali meni lično su uvijek uspjesi u košarci bili najdraži, nekako su njihovo pobjede dolazile kada je bilo najteže, kada je bilo najbitnije, kada smo imali potrebu da najjače pjevamo našu himnu, da najviše podižemo našu trobojku, kada smo htjeli da poručimo svima DA NAS NE MOGU SLOMITI, DA JE SRPSKI DUH NEUNIŠTIV, DA JE SRPSKI NAROD BORBEN I DA NIKADA NE ODUSTAJE!
I danas ne možemo odlučiti da li smo se više radovali onom evropskom zlatu 1995. godine kada smo se prvi put takmičili nakon sankcija i kada je nesretni rat jenjavao, ili svjetskom 1998. godine i 2002. godine ili, ma ne možemo pobrojati sve uspjehe košarkaške nacije. Izlazili smo na teren kada je najteže i pobjeđivali!
Iako sam dugo razmišljao da li da spominjem Jokaru, ne mogu da izdržim, moram! Vidiš Jokara, gdje čuo i gdje ne čuo, dobar si momak, vrhunski košarkaš, ali džabe je Jokara, džabe! Ti si super-star u Americi, ali u svojoj domovini ostaćeš upamćen samo kao dečko koji dobro đuska uz pjesme Dragane Mirković.
Neće te Jokara zapamtiti današnji klinci, nisi i nećeš biti njihov idol, nećeš im biti uzor nikada! I danas se naježim kada se sjetim kako sam kao klinac gledao Saleta Đorđevića kako pogađa trojke, najljepše su one u posljednjim sekundama, Danilovića kako zakucava preko Sabonisa, kako smo svi složni vikali “Mi imamo svoga Boga, ime mu je Bodiroga“. Ti Jokara ne znaš kakav je to osjećaj!
Pobjednički pijedestal, glasno pjevanje himne, visoko podignuta zastava otadžbine, suze i ta sreća, taj naboj, ponos, prkos, radost i ispunjenje, to mogu samo veliki i najbolji! Ti Jokara nisi među njima! Zaradio si Jokara mnogo, i zaradićeš još, ali nije sve u novcu, i šta će ti Jokara toliko, život je kratak, jednom treba reći sada je dosta, sada hoću neko drugo bogatstvo!
Sada si u Americi popularan Jokara, u stvari pitanje je koliko jesi, ali prava popularnost je u svojoj rodnoj zemlji, među djecom koja sada treniraju i stasavaju, ta djeca svoje idole ne zaboravljaju, ta djeca kupuju dresove sa omiljenim igračima, u Americi čim prestaneš igrati, čim prestaneš biti njihov “gladijator“ pašćeš u zaborav Jokara, briga Ameriku za tebe, ti si njima samo šou-men i živo meso, u Srbiji bi bio kralj, Bog, idol, osigurao bi vječni život!
I ako će neko reći, pa šta je njemu Srbija dala, ima pravo da se bori za svoju egzistenciju! A ja odgovaram, nije poenta samo šta je nama otadžbina dala već šta smo i mi njoj dali, za egzistenciju se izborio, ima za deseto koljeno i lijepo je to, neka mu je sa srećom, ali treba se u jednom trenutku okrenuti i pogledati u zemlju svojih predaka, pogledati u vječnost! Šta je otadžbina dala onom srpskom ratniku gedži koji je prešao Albaniju pješke i koji se onako izmučen djelimično oporavio i vratio i probio Solunski front, i oslobodio zemlju od okupatora i svima nama omogućio da imamo svoju otadžbinu, da govorimo maternjim jezikom, da sa ponosom učimo nacionalnu istoriju, da budemo to što jesmo, da imamo svoje ime i prezime! Borba u nacionalnom dresu nije borba za novac već za besmrtnost!
Besmrtnost su kupili Boriša Simanić, Bogdan Bogdanović, Aleksa Avramović, Ognjen Dobrić, Nikola Jović, Stefan Jović, Dušan Beslać, Dejan Davidovac, Ognjen Jaramaz, Vanja Marinković, Nikola Milutinov, Nemanja Nedović. Filip Petrušev, Aleksej Pokuševski, Aleksa Radanov, Dušan Ristić, Alen Smailagić, Nikola Topić, Uroš Trifunović, Marko Gudurić i onaj koji se već davno vinuo u košarkaško zvjezdano nebo, koji sija i svojom svjetlošću vodi ekipu mladih momaka, a to je živa legenda Svetislav Pešić!
HVALA ZLATNI MOMCI, ŽIVJELA SRBIJA! IDEMOOOOOOO!
Dešavanja u Bijeljini
