Viša medicinska sestra u Univerzitetsko kliničkom centru Republike Srpske (UKC RS), Vanja Subašić, nedavno je objavila potresan video snimak o nestašici lijekova u ovoj ustanovi koji je itekako uzdrmao javnost.
Subašićeva je za Aloonline.ba otkrila sa čime se suočila po povratku na posao te kakvo šikaniranje očekuje.
– Na poslu se juče nije dogodilo ništa specijalno poslije videa kojeg sam objavila. Narod je kao i svugdje dvoličan i mudro ćute. Na početku se osjećalo neko zaziranje, a onda su se kolege opustile kada su vidjele da se i dalje ponašam isto kao i ranije. Ali očekujem ribanje. Recimo, sljedeće sedmice sam po rasporedu trebala raditi smjenu popodne, a onda je šefica kazala: Ne, ti radiš ujutru. Sigurna sam sto odsto da će sljedeće sedmice biti neko ribanje. Juče su oni to pustili, ali nemoguće je da niko ništa ne prokomentariše, da me ne zovne, da šefica juče priča neke desete stvari… – započela je za Aloonline.ba Subašićeva.
Kaže da je davno proživjela sličnu situaciju.
– Već sam imala slučaj u kojem sam isto ovako javno kazala istinu, pa sam nakon tri dana bila kritikovana, svašta mi je rečeno. Čekaju da se stišaju mediji. Po mom mišljenju, oni su se sada ipak malo uzburkali, jer znaju da sam kazala istinu. Imam podršku većine kolega koji su mi juče kazali da nisam rekla ništa što nije istina. Misle da mi se zamjera to što sam video objavila iz UKC-a, a ne, recimo, iz kuće. Čim sam došla na posao, nekoliko njih mi je reklo: Ne plaši se ničeg, ti si rekla istinu koju svi znamo, samo si ti to javno objavila. Koleginica sa kovid odjeljenja mi je rekla da je to sve tako, ali ne smijemo reći – kazala je Subašićeva.
Medicinari se plaše javno iznijeti probleme
U javnost sve češće izranjaju traumatiča iskustva sa UKC-a, što pacijenata što doktora. Subašićeva smatra da bi njene mnogobrojne kolege javno ispričale razne probleme sa kojima se svakodnevno suočavaju na Kliničkom, ali da se plaše.
– Smatram da postoji dosta ljudi koji bi javno iznijeli nepravilnosti koje se događaju na UKC-u, ali se plaše. Ne plaše se oni više toliko Kliničkog centra i otkaza (naravno da strahuju i od toga) već se plaše ove diktatorske vlasti – ne smiješ ništa reći, ćuti i to je prosto tako. Recimo, nedavno je koleginici rečeno da uradi zadatak koji nema veze sa opisom njenog radnog mjesta. Ona je sa pravom rekla da to ne zna i da ne vjeruje da će to moći ispoštovati kako treba. Uslijedilo je strašno prijećenje disciplinskom komisijom i raznim stvarima. Ništa od toga se nije dogodilo, ali je bilo dovoljno da se pretrpi stres i da ima strah. Ova vlast je takva da se ljudi plaše i najmanjeg koraka. Neko ode petkom pet minuta ranije sa posla i odmah strahuje da će ga snimiti. Svi strahuju od svega i svakoga, jer se danas nađe svaka budala koja je došla preko veze pa se plašiš da će taj neko „nečiji“ reći nešto. Strahuju, lupam sad, i od običnog portira koji je podoban došao iz neke stranke.
Video je snimila i po cijenu otkaza kojeg se, kako kaže, uopšte ne plaši.
– Ne plašim se otkaza, vjerujem da ga neću dobiti, jer nisam nikog vrijeđala niti rekla pogrdne riječi. Ja sam samo izrazila bijes, valjda imam pravo, to je ljudska emocija. Čujem od mnogih kolega koji ne žele javno da istupe da je svugdje isto stanje kada je u pitanju nestašica lijekova. Koleginica kaže da je tako i na kovid odjeljenu. Samo kažu nema lijeka, i to je to. Ali, znate kako, ljudi za dobrobit zdravlja se trude da nogama i rukama pronađu lijek. Ovdje se radilo o specifičnoj situaciju. Moja koleginica je bila samohrana majka, roditelji su joj umrli od karcinoma, ima dijete sa posebnim potrebama… Specifična životna situacija i nije imala nikog da stane iza nje, nije imala nikakvu vezu do mene. To mi je bio prioritet i izazvalo je revolt u meni. Ona nije imala nikog da je zaštiti, nekoga da je pogura, nije imala veze i to ide tako kako ide.
Odlazeći koleginici u posjetu, jedan dan ju je dočekala pozamašna lista lijekova koji se moraju obezbijediti.
– Ja sam odlazila na njen odjel, sestre i osoblje su bili izuzetno ljubazni i susretljivi. Imala je dobru njegu, zato sam i prokomentarisala izjavu UKC-a. Kažu da joj nije nedostajalo njege, a ko je to i spomenuo?! U meni je revolt proizvela jedna situacija kada sam koleginici došla u posjetu. Prethodno je bila jako dobro, donijela sam joj lijek kontrolok koji su mi tražili. Sutradan dolazim, vidim sliku leša, otečena, nikakva.. Pitam je kako je – nikako. Odem da se raspitam kod osoblja i oni mi kažu: Znate kako, treba da se nabavi to, to i to. Mrtvi hladni su mi nabrojali pet lijekova. Ostala sam u šoku! Hajde kontrolok i prihvatljivo, 10 ampula košta 60 KM, ali četiri ampule albumina?! Kazala sam im: Pa nemate ni albumine. Nemamo i znate kako, jedna ampula košta više od 100 KM. Šta kažete, ko će to kupiti?! 100 KM jedna ampula, pa jeste li vi normalni?! Četiri ampule joj trebaju za samo jedan dan. Rekli su mi samo: Pa ne znamo.
Nikada nije dočekala lijekove
Uz pomoć porodice i humanih ljudi, lijekovi su nabavljeni ali njena koleginica ih, nažalost, nije dočekala.
– Lijekovi su nabavljeni, njen bivši suprug je u startu dao 400 KM ali ona jadna nije uspjela ni da ih potroši. Mislila sam primiće te albumine, biće joj bolje… Odmah sam apelovala ljude, napravila video, bila sam bijesna. Rekli su da će biti refundirano, ali kad, za mjesec dana? Kad izađe iz bolnice? Trebaš ti u startu imati taj novac. Zašto se Klinički centar nije zadužio i na veresiju digao lijekove pa da se kasnije refundira. Sve je to moguće, jer kad se mogu dizati krediti za garaže, što se ne bi mogli dizati i da se kupe lijekovi. Najlakše je reći da nemamo. Osnovni lijek na gastroenterološkom odjelu je kontrolok, on je kao paracetamol, a oni ga nemaju. Pa o čemu dalje da pričamo?! Čak nije ni javljeno da je preminula. Zovem sutradan da pitam šta treba da donesem, kažu mi da je umrla. Rekoh molim, kad se to dogodilo i kad ste mislili reći. Ja u šoku, ljudi već donirali novac, kupili lijekove, a žena umrla. To je javašluk, ali ja nikad neću na sestre jer one jadne postupaju onako kako im se naredi.