Danas je u Nikšiću ubijen otac. Suprug. Đed. Komšija. Pošteni radnik obezbjeđenja. Litijaš.
Ubijen je Čovjek.
Ljubiša Mrdak, stijena od čovjeka, a duša djeteta – možda bi to bio najprecizniji opis. Ljubiša je jutros pošao na posao, kao i svakog dana. U munjevitoj pljački nikšićke pošte od strane naoružanih kriminalaca nije ustuknuo ni milimetar.
Na uperenu pušku nije pognuo glavu, niti je molio za život. Nije se uplašio, niti predomišljao. Išao je grudima veličine Lovćena na taj hladni i prokleti metak, znajući da ne brani samo penzionerski novac na koji su se lopovi namjerili, već sve ono u šta vjeruje: Čast, obraz, poštenje i svaku drugu neumrlu vrijednost junačke Crne Gore.
Neko reče: “Poginuo je zbog trista eura plate”. Ne, dragi moji. Njegova žrtva nema cijenu, niti se može izbrojati parama. Ko je Ljubišu makar sat vremena poznavao, znao je da taj ne uzmiče niti jedan milimetar pred nepravdom, čak ni onda kad mu je cijev puške uperena u lice.
Otkad sam čuo da je jutros nastradao, barem deset puta sam ušao u inboks i čitao naše poruke koje smo nerijetko razmjenjivali i, u skoro svakoj, su provejavale iste riječi – riječi čovjeka koji se svakim atomom svog bića borio protiv nepravde.
Ako uđete na njegov Fejsbuk ili Instagram profil, vidjećete ogledalo njegove duše: sve same slike ikona, manastira, Vladika i onoga, usudiću se reći, što je najviše volio na svijetu – svoje tek rođene unuke koja ga je podmladila i od njegovog grubog, životnim ožiljcima išaranog lica – načinila lice ozarenog dječaka.
Brate Mrle, u jednoj od naših poslednjih poruka si mi rekao da me bratski voliš i da se čuvam dušmana. Žao mi je što nisam odgovorio i nek ovaj tekst bude tekst izvinjenja čovjeka koji se ne stidi čovjeku da kaže – Volim i ja tebe, brate u Hristu. Nek ti je vječna slava i hvala, dobri čovječe.
Danas je u Nikšiću ubijen otac. Suprug. Đed. Komšija. Pošteni radnik obezbjeđenja. Litijaš.
Ubijen je Čovjek.
Napisao je Vladislav Dajković na svom instagram nalogu.
