Može li žena zaboraviti porod svoj da se ne smiluje na čedo utrobe svoje? A da bi ga i zaboravila, Ja neću zaboraviti tebe. ( Is. 66,13)
Strašno je kada otac ode i majka ostane sama sa svojim čedima. Tako sama probijajući se kroz šiblje pogleda i nerazumevanja, tako krhka krčeći stijene života utaba stazu spokoja uzimajući čas ulogu oca, čas ulogu majke… Međutim kako li nazvati stanje kada majka zaboravi porod svoj i ne smiluje se na čeda utrobe svoje?!
Višečlana i samohrana porodica Ribar se hrabro i bez roptanja bori u ovom surovom svijetu. Posjetili smo ih i uručili dva velika paketa hrane, garderobu i obuću za dječicu i tatu, te trotinet i pelene za malog Bogdana.
Ovih dana ćemo im uplatiti i struju.
Ovaj blagočestivi otac je heroj našeg grada! NJegova djeca nemaju što većina djece ima, ali imaju ono najvrjednije, a to je poštovanje i neizmjernu ljubav prema svom roditelju, te skromnost i zahvalnost u svojim nezlobivim srcima. NJihov dom je prava mala crkva! Otac je u sebi sabrao svu ljubav majke i oca.
Ta njegova ljubav se prosto preliva, poput planinskog izvora, na svo četvoro dječice njegove koja su nas grlila toplinom svojom. Kada se zagledate u oči i osmijehe njegove djece vi vidite kako se prelivaju osjećanja od nedokučivog prostranstva neba koje govori – mi smo djeca Neba do duboke ali tihe boli za jednim glasom, zagrljajem, dodirom, poljupcem…
Zahvaljujemo se Jeleni Šegrt i Nikolini Miljanović koje su se najviše zauzele za ovu akciju, zatim humanitarnom udruženju Djeca djeci i g. Mirku Šaroviću.
KAKO RADILI TAKO NAM BOG DAO.
Fondacija Sveti Vukašin
