I dok su sovjetske snage opkoljavale armiju Fridriha Paulusa, najavljujući pod Staljingradom promjenu toka cjelokupnog Drugog svjetskog rata, po beogradskim sokacima ljepljeni su plakati sa natpisom „Njemačka pobjeđuje na svim frontovima“.
Nastavilo se i nakon Staljingrada, kako zaključuje Aleksandar Stojanović (u monografiji „Kolaboracionistička štampa u Srbiji 1941 – 1944“), sve do poznog ljeta 1944. godine članci na tu temu štampani su i u glasilu „Novo vrijeme“, gde se, ako ne o njemačkim pobedama, onda pisalo o „pružanju žestokog otpora” i „strateškom skraćivanju fronta”.
Propaganda je važno sredstvo politike. Linda Sen i Sajmon Mur u zanimljivom istraživanju o pogledu Bizmarka na odnose sa javnošću navode i da su neke savremene tehnike korišćene još od strane „gvozdenog kancelara“, u drugoj polovini deventaestog vijeka.
Ukrajina „pobjeđuje“ u Zapadnim medijima
Mediji jesu moćno sredstvo. Kako je vrijeme prolazilo postajali su sve moćnije. Zato se često zaboravi da njihova zloupotreba može biti kontraproduktivna. Loše procjene su jedno, sistemsko širenje nerealne slike stvarnosti nešto sasvim drugo.
Ovde je riječ o dešavanjima na terenu u Ukrajini. Prateći brojne izvještaje, podksate i komentare nebrojenih reportera i analitičara, ponajviše onih zapadnih, mada nije manjkalo ni domaćih, mogao se steći utisak da „Ukrajina pobjeđuje na svim frontovima“.
„Putin ne zna šta radi, rusko oružje je zastarilo i neefikasno, ukrajinske snage nanose protivniku nenadoknadivu štetu, NATO svakodnevno liferuje stotine komada najsavremenijih oružanih sistema i tone municije…“
Uostalom, ukrajinski potencijal je „mobilizacija milion vojnika, takav otpor ne može niko slomiti…“
Čak se i čitavih mjesec dana nakon poraza u Marijupolju izveštavalo o „pružanju žestokog otpora“ iako su, potučeni do nogu, oko 2.500 pripadnika ukrajinskih snaga utočište našli u katakombama Azovstalja. Čak se počelo govoriti, još krajem aprila, kako ruska vojska ostaje bez džebane.
A kakva je realna slika
Za to vrijeme, realna slika o događajima izgledala je sasvim drugačije. Ukrajinska vojska već je u prvim nedeljama sukoba suštinski ostala bez ratnog vazduhoplovstva, protivvazduhoplovne odbrane i mornarice.
Ubrzo nakon toga iz stroja je izbačen ogroman dio oklopno – mehanizovanih jedinica, a ciljanim gađanjem objekata kritične infrastrukture ostali su i bez logistike, snabdijevanje angažovanih snaga na bojištu postalo je teško, na velikom broju tačaka i nemoguće.
Pri tome, valja podsjetiti da su ukrajinske snage, prije početka sukoba, bile među najbrojnijim i najbolje opremljenim u cijeloj Evropi. Zavisi šta se i kako upoređuje, ali ne računajući evropske nuklearne sile i Tursku, sa ostalim najvećim kontinentalnim armijama (u nekim segmentima su čak i u globalnoj ravni bile među prvih deset) su ili bile „tu negde“ ili nisu mnogo zaostajale.
Ukrajinska armija raspolagala je sa preko 2.500 tenkova, 12.000 oklopnih transportera, 1.000 samohotki, oko 500 raketnih sistema, 100 jurišnih aviona… U aktivnom sastavu bilo je 200.000 oficira i vojnika, plus još oko 50.000 pripadnika drugih „poluvojnih formacija“ i plus 250.000 u rezervnom sastavu. „Linija razgraničenja“ u Donbasu je dobro utvrđena, konstruisana kao neprobojna, a kadrovska struktura od 2014. godine „očišćena“ od starih ili „sovjetskih“ kadrova, uz obaveznu obuku novog komandnog personala po „NATO šablonu“.
Kolosalni gubici ukrajinske vojske
Ovo podsjećanje neophodno je kako bi se sagledale razmjere kolosalnih gubitaka za samo dva i po meseca sukoba (do početka maja i koncetrisanja ruskih trupa na proboj utvrđene linije u Donbasu), kao i zarad izvođenja zaključka koliko te gubitke može nadomjestiti pomoć NATO država.
Procjene su, recimo, da je Ukrajina raspolagala sa oko 60 diviziona S – 200, S – 300 i Buk – M1 (imali su i više, ali ostatak nije bio operativno upotrebljiv). Koliko joj je pomogao onaj jedan S – 300 pristigao iz Slovačke? Ako je i taj jedan ostao čitav!? Ili je uništen nedaleko od Dnjepropetrovska?
Paralelno sa tim, amaterski snimci pokačeni po internet platformama prikazuju kilometarske kolone na benzinskim pumpama i astronomske cijene hrane na polupraznim rafovima širom zemlje, ali i stotine, moguće i hiljade šlepera na rumunskoj granici koji vuku ukrajinske žitarice ka zapadnim tržištima.
Da li je dostavljeno oružje NATO – prijatelja besplatno ili se plaća pšenicom, kukuruzom, ječmom? Dok je u oružanom sukobu situacija na terenu postajala sve bezizlaznija, a u svakodnevnom životu sve beznadežnija, širio se narativ o nekakvim kontraofanzivama i vojnim pobjedama.
Šta kad istina izađe na vidjelo
Čemu onda širenje neralne slike? Kome je to namijenjeno? I šta će biti kada se, kroz par nedelja ili mjeseci navedeno ispostavi netačnim? Još uvijek je svež primjer iz Nagorno Karabaha, gde su dijametralno suprotne vijesti stizale iz azerbejdžanskih i jermenskih izvora. Sve dok sukob nije „prelomljen“ ulaskom azerbejdžanskih snaga u Šušu.
Dio javnosti, pogrešno informisan ili navijački opredijeljen da više vjeruje jermenskim izvorima, ostao je u šoku! Realno stanje na terenu bilo je, a pokazalo se u mjesecima nakon rata analizom dostupnih podataka, da borci iz Stepanakerta sve uz podršku jermenske braće nisu imali gotovo nikakvu šansu.
Koliki će tek šok javnosti biti sada, kada je distribucija vijesti od strane ruskih medija u zapadnom dijelu svijeta potpuno onemogućena? I kakve će političke posljedice tog šoka biti?
Mediji jesu moćno sredstvo, mogu kreirati mišljenje javnosti. Ali je sistemsko širenje nerealne slike stvarnosti opasno, najčešće i kontraproduktivno.
Ukrajina postepeno ostaje bez resursa – vojnih, materijalnih, energetskih, čak i političkih… „Šminkanje“ stvarnosti djelimično to može od dijela javnosti privremeno sakriti, ali ne i stanje na terenu ispraviti.
Sukob Ukrajinu iscrpljuje u svakom pogledu, otvoreno je ne samo koliko će otpor oružanih snaga trajati, već i šta će od te države nakon sukoba ostati.
Na svim frontovima!
Doznajemo.info
