Naslovna Društvo Pri kraju snimanje dokumentarnog filma o stradanju Srba u selu Ledići 1992....

Pri kraju snimanje dokumentarnog filma o stradanju Srba u selu Ledići 1992. godine

Profesionalna, ali prije svega ljudska i moralna obaveza bila je da snimanjem dokumentarnog filma o stradanju sarajevskih Srba sačuvamo sjećanja na zločin koji je crnim slovima zapisan u svijesti svih porodica koje i danas tragaju za pravdom.

Kaže ovo za “Glas Srpske” Gvozden Šarac, novinar Radio-televizije Republike Srpske i autor dokumentarnog filma radnog naslova “Čiko, ja sam živ, nemoj da me ubiješ”, a koji govori o stradanju srpskih civila početkom juna 1992. godine u selu Ledići na obroncima Treskavice kod Sarajeva.

Prema riječima Šarca, inicijativa da bude snimljen ovaj dokumentarni film, a čija je prva klapa pala početkom ove godine, potekla je od članova porodica ubijenih Srba iz tog sela, Tešanovića, Miovčića i Vasića.

“Ono što posebno boli jeste to što još niko nije odgovarao za ovaj stravični zločin u kom je najmlađa žrtva imala samo 18 mjeseci, a najstarija 92 godine”, kaže Šarac dodajući da bi premijera ovog potresnog svjedočanstva trebalo da se dogodi krajem ljeta.

Film će, kako je rekao, prikazati stradanje mještana sela Ledići, a dobrim dijelom će biti baziran na potresnom svjedočenju Dragana Vasića, koji je u to vrijeme imao samo 12 godina. Napad na selo se desio 3. juna 1992. godine iako je samo dan ranije sa komšijama muslimanima iz okolnih sela dogovoreno da bude nastavljeno sa mirnim suživotom. Prvi napad muslimansko-hrvatskih snaga tzv. Armije RBiH i HOS-a odbijen je, ali kako su se našli u okruženju, mještani Ledića su odlučili da krenu u proboj. Podijelili su se u dvije grupe. Jedna je krenula prema Srpskom Sarajevu, a druga prema Kalinoviku. Druga grupa, u kojoj se nalazio i Dragan, mučki je pobijena.

“Dragan je tom prilikom samo pukim slučajem preživio strijeljanje. Kako nam je ispričao, u oči je gledao muslimanskog vojnika koji je pucao na njega. Nešto kasnije, u jednom trenutku čuo je dvojicu muslimanskih vojnika kako pričaju. Jedan od njih je rekao, citiram Dragana: “Nismo trebali, ipak su to djeca”, a na šta je drugi odgovorio: “Nema veze, Srbi su”. Kada je čuo tog prvog vojnika, u Draganu se probudila neka snaga i nada da onako ranjen i krvav ustane i javi im se riječima: “Čiko, ja sam živ, nemoj da me ubiješ!” Jedan od tih vojnika ga je htio dokrajčiti, ali mu je drugi prišao, pridigao ga, previo i odnio u bolnicu. Možete li samo zamisliti tu scenu kada se on u jednom trenutku, u isto vrijeme, našao i pred dželatom i pred spasiocem. Bog ga je sačuvao i omogućio mu da danas svjedoči o tim nemilim ratnim događajima. Kada smo nakon snimanja njegove priče izašli, bili smo sleđeni. Skamenjeni. Kolega je čak zaplakao, jer nije mogao da vjeruje šta je taj dvanaestogodišnji dječak sve preživio”, kaže Šarac otkrivajući samo dio ove potresne Draganove ispovijesti.

Dodao je i kako je format dokumentovanja ovakvih događaja važan kako bi bila sačuvana sjećanja na te ratne i nemile događaje, a zarad budućih generacija.

“Ono što bih naglasio jeste i da su svi moji sagovornici-svjedoci rekli: “Opraštamo, ali ne zaboravljamo”. U filmu nema mržnje, čak ni kod samog Dragana koji je prošao pravi pakao. Nažalost, naša djeca o svim ovim i sličnim događajima malo znaju. Ako im mi na ovaj način ne kažemo šta se desilo, ko će”, poručio je Šarac.

Snimanje

Svjedočenja su snimljena u studiju RTRS-a u Istočnom Sarajevu, na posebno pripremljenoj scenografiji koja sadrži fotografije 24 ubijena civila iz Ledića. Dio kadrova za potrebe filma snimljen je kamerom i dronom u Ledićima, a planirano je i snimanje igranih scena čija je dramatizacija urađena na osnovu svjedočenja Dragana Vasića. Za te potrebe angažovano je 15 statista, a veliku pomoć pružio je MUP Republike Srpske.