Opštim napadom na Ukrajinu, Vladimir Putin je ujedinio Evropu na način koji to odavno nije viđen, a ideju stvaranja Evropske vojske je učinio realnijom.
Ruski predsjednik Vladimir Putin godinama je, prema tvrdnjama brojnih analitičara i izvještaja, pokušavao i umnogome uspio razjediniti članice Evropske unije, ali i zemlje koje barem načelno žele postati dio tog bloka. Finansiranjem desničarskih stranaka i “miješanjem” u izborne procese, neprikosnoveni lider Ruske Federacije uveliko je utjecao na poljuljano jedinstvo na Starom kontinentu.
I kada se činilo da su mu zvijezde naklonjene da prouzroči još dublji jaz među evropskim zemljama, invazijom na Ukrajinu Vladimir Putin je izazvao suprotan efekt. Naizgled, solidarnost evropskog bloka nikada nije bila jača, kao i svijest o potrebi međusobne pomoći u slučaju napada velikih sila, a sve glasniji su zagovornici stvaranja Evropske vojske, koja bi bila sposobna da se bez čekanja na američku pomoć suoči sa svim sigurnosnim izazovima.
Putinov potez da napadne cijelu Ukrajinu je izazvao toliki šok da se evropsko jedinstvo stvorilo preko noći, navodi vanjskopolitički komentator Nenad Radičević, koji dodaje da će ono po pitanju međusobne pomoći trajati neko vrijeme, ali i da ne bi trebalo imati iluzije da će ono biti dugotrajno, kao i da će se preliti na druga pitanja koja se tiču funkcioniranja Evropske unije.
“Štaviše, i aktuelno jedinstvo po pitanju sankcija je i dalje plod napornih i teških pregovora u kojem ima poprilično nesaglasja, jer svaka zemlja nastoji da smanji sopstvenu štetu koju će osetiti zbog kažnjavanja Rusije. Iako rat u Ukrajini ima taj efekat sabornosti kod država članica EU, on nije rešio gorući problem potrebe za reformom Unije o koje nema previše saglasnosti”, kaže Radičević.
Prema njegovim riječima, aktuelno jedinstvo je u dobroj mjeri posljedica straha da bi Rusija, poslije Ukrajine, mogla da nastavi sa napadom na neku od članica EU-a i NATO-a, ili neku drugu zemlju Istočnog partnerstva poput Moldavije.
Obim napada izazvao reakcije
Da je Rusija samo izvršila, kako oni u Moskvi to zovu, “specijalnu operaciju” u Donbasu gdje se borbe različitim intenzitetom vode već osam godina, to vjerovatno ne bi imalo ovakav utjecaj i reakciju Zapada, navodi Radičević.
“Štaviše, lokalizovani napad verovatno ne bi izazvao aktuelno jedinstvo, već bi zemlje poput Nemačke imale više manevarskog prostora da izbegavaju uvođenje energetskog embarga Rusiji, kao i da izbegnu slanje teškog naoružanja Ukrajini. Napadi širom Ukrajine kao i najave Vladimira Putina s početka invazije da je cilj Moskve svrgavanje režima u Kijevu, šokirala je Evropu i doprinela je veće evropsko jedinstvo”.
Iako Evropa do sada nije blagonaklono gledala prema koketiranju evropskih zemalja sa Rusijom i Putinom, konkretnih poteza nije bilo. Nakon 24. februara situacija je znatno drugačija i strpljenja gotovo da više nema.
Primjera radi, prije tri sedmice je Evropska komisija pokrenula novu proceduru protiv Mađarske, zbog koje bi Budimpešta mogla da ostane bez sredstava iz fondova EU-a, ukoliko se dokaže da krši vladavinu prava.
Indikativno je da procedura nije pokrenuta protiv Poljske, iako su ove dvije zemlje već godinama zajedno u “paketu” zemalja članica EU-a koje ne slijede evropske principe vladavine prava i demokratije, kaže Radičević.
“Očigledno je da je razliku napravilo to što je Poljska u svojevrsnoj prvoj borbenoj liniji protiv Rusije, dok Mađarska odbija da pomogne u naoružavanju Ukrajine i uvođenju energetskog embarga Rusiji”.
Budući da se uveliko podiže svojevrsni “Berlinski zid 21. stoljeća”, jasno je da će i sve zemlje Zapadnog Balkana biti “procjenjivane” i po tome kakav su stav zauzeli prema Moskvi u svjetlu rata u Ukrajini, smatra Radičević, ističući da nema sumnje da će najveći diplomatski pritisak osjetiti Srbija i Bosna i Hercegovina – i to ne samo od EU-a, već i od SAD-a.
Evropska vojska kao sve realnija opcija
Od početka ruske invazije na Ukrajinu sve glasnije se priča o potrebi formiranja Evropske vojske, što je ideja o kojoj se godinama govori bez konkretnijih rezultata, uz dovođenje u pitanje da li je ona uopće potreba, ali da li ima mjesta za nju uz postojeći NATO.
Geopolitički analitičar Branimir Vidmarović, saradnik Univerziteta u Puli, smatra da Evropa treba imati svoj sigurnosni mehanizam i zasebne snage za krizna reagiranja, te navodi da je nedavno usvojeni Strateški kompas EU-a kojim se predviđa stvaranje snaga brzog reagiranja od 5.000 vojnika na dobrom tragu. No, ističe, nema logike u tome da takve snage kopiraju funkciju i svrhu NATO-a.
Umjesto toga, navodi, krizne snage EU-a bi se trebale specijalizirati na izazove poput migracija, kibernetičkog i informacijskog ratovanja, hemijskog i biološkog oružja, političkih likvidacija te stvoriti učinkovitu protuzračnu i proturaketnu odbranu, a evropske snage trebaju biti visokotehnološke i integrirane.
Po uzoru na kineski vojnu reformu, evropski prostor bi bilo pametno podijeliti na nekoliko vojnih teatara: atlantski, skandinavsko-arktički, istočni te južni, smatra Vidmarović.
“Visoki stupanj integracije bi podrazumijevao munjevito povlačenje resursa i raznih vrsta sredstava (mjera) kako unutar, tako i između teatara. No, to se može postići isključivo ako će upravljanje teatrima biti nadnacionalno, bez potrebe posebnih procedura u nacionalnim parlamentima i vladama”.
Osvrnuo se i na aktuelnu rusku invaziju na Ukrajinu i ruske prijetnje susjedima koji teže NATO-u te posljedice tih događaja na potencijalno formiranje evropske vojske. Kako kaže, trenutno vidimo da zemlje traže utočište i odgovor u već postojećoj NATO arhitekturi, gdje ideja Evropske vojske zasad ne može konkurirati sa euroatlantskim savezom.
“S obzirom na to da se američki strateški fokus prebacio na Kinu, Europa će definitivno biti motivirana da stvori svoj sigurnosni okvir. Lokalna povećanja vojnih troškova, poput njemačke odluke da poveća svoj vojni proračun do 100 milijardi eura su dobrodošla, no ne vjerujem da će za pet godina svi biti oduševljeni time. Zbog toga će ideja zajedničke, nedjeljive obrane biti privlačna”.
Novi sigurnosni okvir
U slučaju da dođe do stvarnog formiranja te zajedničke Evropske vojske, nastavlja, doći će i do promjena u Sjevernoatlantskoj alijansi.
NATO će vjerovatno ići u smjeru transformacije od euroatlantskog saveza u nešto veće i globalnije, kako bi se stvorio pritisak na Kinu i druge zemlje koje SAD smatra neprijateljskima, a trenutno se to čini neizbježnim, ocjenjuje Vidmarović.
Ako se to dogodi, NATO će izgubiti ekskluzivnu evropsku komponentu, što će diktirati nužnost evropskih odbrambenih snaga. NATO i Evropska vojska načelno bi se nadopunjavale i vršile različite funkcije: lokalna zaštita evropskog kontinenta i globalna zaštita zapadne sigurnosti, političkog modela i ekonomije, smatra Vidmarović.
Izgled i opseg funkcije takve Evropske vojske ovisit će o brojnim čimbenicima kao što su definirane prijetnje, namjena, geografija djelovanja, definiranim vojnim bazama, metodi alokacije snaga i resursa (proporcionalno veličini zemlje ili jednako) te dogovorenom modelu finansiranja, dodaje.
Tehnički problemi kreacije evropskih snaga i učinkovita, visokotehnološka integracija su svakako veliki izazov, ističe Vidmarović, ali dodaje da praksa pokazuje da se takve stvari mogu riješiti ako postoji politička odluka i dovoljno snažne vanjske okolnosti.
Sporni faktori
Uprkos višegodišnjim pričama o formiranju evropske vojske, do nje u stvarnom smislu još nije došlo zbog različitih faktora.
Osnovni razlozi koji su sve ove godine kočili kreaciju jedinstvenih odbrambenih snaga EU-a su svrhovitost, američka sigurnosna dominacija, povjerenje te finansijski problemi, gdje su prva dva faktora uzajamno povezana, navodi Vidmarović.
“Ako imamo NATO kao najuspješniji vojni savez u 20. stoljeću – savez koji uključuje većinu europskih zemalja te europske nuklearne sile – onda stvaranje europske vojske traži izuzetne argumente ili okolnosti. A ideja europske vojske implicitno podrazumijeva neučinkovitost ili ograničene mogućnosti NATO-a”.
Vidmarović napominje da, uprkos pozitivnoj dinamici širenja, Savez doista ima političke, strukturne i egzistencijalne probleme, ali da niko od evropskih čelnika, osim francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njegove kontroverzne izjave o “kliničkoj smrti” NATO-a, nije spreman na taj način pristupiti problemu te obrazložiti nužnost evropske vojske željom za boljim i kompaktnijim rješenjem od modela NATO-a. Što ne znači, kako kaže, da do određenih promjena nije došlo.
SAD je polako transformirao svoj odnos prema ideji zasebne evropske sigurnosti, a trenutno promatramo vrlo pragmatičan stav prema militarizaciji evropskog kontinenta.
“Sve dok ima sigurnosni i vrijednosni primat, Washington je voljan ‘outsorceati’ obranu Europe Europljanima. Pogotovo stoga što takva obrana ne bi bila odvojena od SAD-a ili NATO-a već komplementarna”.
Američki sigurnosni kišobran
Ipak, velik broj zemalja EU-a, pogotovo istočnih, ne želi se odreći sigurnosnog kišobrana SAD-a i američkog utjecaja na evropsku sigurnost, što ima posljedice na formiranje jedinstvene evropske vojske.
Iako su diskusije između pristalica “atlanticizma” i “gaullizma”, odnosno tješnje saradnje i vojne nezavisnosti nakon aneksije Krima postale većinom irelevantne, kriza (ne)povjerenja u EU stvorila je nove probleme, kaže Vidmarović.
“Zajednička vojska podrazumijeva oslanjanje članica jedna na drugu, proračunske doprinose i institucionalizirani, pravni mehanizam kolektivne pomoći (obrane). Odlazak Velike Britanije te problemi između Bruxellesa i pojedinih europskih zemalja bacaju sjenu na perspektivu suradnje u tako osjetljivom području”.
Navodi da su prema službenoj statistici, u razdoblju od 2014. do 2021. godine, apsolutno sve članice povećale odbrambene troškove za NATO.
Zbog toga je u uvjetima inflacije i ekonomske volatilnosti uzrokovane ukrajinskom krizom, te postojećih obaveza isplaćivanja kredita za evropski paket oporavka od pandemije, te novih troškova finansijske i vojne pomoći Ukrajini, trošak kreacije evropske vojske nezaobilazno i bolno pitanje, zaključuje Vidmarović.