Među njima su i obrazovani ljudi, roditelji koji su othranili brojno potomstvo, ratni veterani, žene za kojima se nekad okretao grad.
– Nemojte da me slikate – kaže tiho, ali odlučno sjedokosa gospođa u kaputu od tvida, koji, vidi se, pamti i bolje dane. U mladosti je bila službenica, nikad na posao nije otišla nenašminkana i bez frizure. Danas je udovica, sa penzijom koja joj je jedva dovoljna za račune i lijekove.
– Živim u svojoj kući, ali zidovi se ne jedu – kaže ona dok u ceker pakuje hljeb, ulje i makarone „iz donacije“.
Neki dolaze da se snabdiju skromnim paketićima namirnica „za ponijeti“, a neki da se okupaju u javnom kupatilu „Mozaika“, jer žive na ulici, ili u ruševnim kućercima bez pristojnog kupatila.
– Naši sugrađni, koji imaju sreće da svakog dana ručaju, makar i skroman obrok, u svom domu okruženi porodicom, ni ne slute sa kakvim se životnim pričama ovdje srećemo. Obično misle da ljudi koji se hrane, kako to narod kaže, „na kazanu“, svi redom nekakvi gubitnici i neradnici, kazu nam zaposleni iz Mozaika.
Dodaju da su većina korisnika javne kuhinje penzioneri, koji su decenijama vrijedno radili, ali ipak u starosti nemaju dovoljno za pristojan život.
– Stara je to garda, prvo plate sve račune, da ne bi, ne daj bože, ostali dužni državi. Većina njih mora da kupi i lijekove, a ako i imaju djecu, ne traže od njih pomoć, jer se i u starosti se trude da ih poštede. I tako im, obrni okreni, za hranu ne ostane skoro ništa.
A gladnih je sve više, ne samo među starim i bolesnim svijetom…
