Danas, 31. januara (a to će brzo biti juče, prekjuče…) preminuo je kolega doktor i poslanik Aco Fulurija.
Ja sam već u oporavku 10 dana od negativnog PCR i dobro sam. Da li sam se bojao? Jesam, naravno. Kada sam 13.01.2021. legao na krevet (isti onaj na koji je legao i Milorad Dodik kada je primljen) da primim prvu terapiju, dobrodošlicu mi je poželio dr Pajić na krevetu do mene. Kolega, ugledni ratni hirurg o kome sam i lično brinuo, taj dan je otpušten kući. Proveo je više od 40 teških dana, dva puta je intubiran i vraćan na respirator i „skidan“ sa respiratora.
Na krevetu gdje je on ležao obilazio sam i druge kolege, posebno pokojnog prijatelja dr Marka Pekiju, koji se čekajući treće dijete sa suprugom Sanjom, nije izborio sa posljedicama korona virusa. Posjećivao sam dr Marija Mizdarića, uglednog maksilofacijalnog hirurga, oca troje djece sa kojim sam često boravio zajedno u operacionoj sali.
Kad sam ih obilazio pričali smo o budućnosti, u šali, tu na intenzivnoj njezi, radili vježbe i upoređivali mišiće. Mario se izborio pobjeđujući i komplikacije poslije izlaska iz bolnice.
Dok je infuzija isticala, čudeći se svom lošem nalazu CT-a pluća i plašeći se pogoršanja koja sam mnogo puta vidio poslije takvog nalaza, vraćao sam mnoge slike svoga rada u UKC ( 25 godina) pomalo se preispitivajući i nadajući najboljem. Nekoliko dana bez pogoršanja i dobrog odgovora na terapiju nije me riješilo tihe nervoze i očekivanog straha da me stigne visoka temperatura, poremećaji disanja, ili na šta sve nisam pomislio.
Dr Talić, direktor Zavoda „Dr Miroslav Zotović“ je boravio u sobi do mene i bio na kiseoničkoj terapiju sa nagovještajima oporavka. I on je, doduše, poslije mene otišao na kućno liječenje. Sestre i doktori su prenosili naše međusobne pozdrave.
Prisjećao sam se i doktora Vojvodića koji je prvi podlegao korona virusu, ali i mnogih kolega koji nisu među živima, a obilježili su vrijeme u UKC – doktora Branka Despota, koji je skoro preminuo, svojih kolega sa ORL Klinike koji su svi prebolovali koronu, sa načelnikom Klinike na čelu, ali i onih doajena naše struke iz predratnog, ratnog i poslijeratnog doba, profesora Slobodana Bilbije i doktora Svete Radulovića i drugih.
Nakon sedam dana, moj kontrolni CT pluća je govorio o velikom oporavku, a tri dana poslije i kontrolni PCR je bio negativan. U vrijeme te neizvjesnosti prikrivenog straha osjećao sam i veliki ponos zbog podrške porodice i kolega, pacijenata, ali i ogromnog broja ljudi iz Srpske, okruženja, pa i skoro cijelog svijeta (iz Australije i Afrike nisam dobijao poruke).
Čekajući vijesti (u narednih dan – dva) o dolasku prvih vakcina, želim da poručim i ponovim svim ljudima: Svako može oboljeti i umrijeti od ovog virusa, njegovih mutacija i sojeva. Čuvajmo se i čuvajno jedni druge jer to sigurno smanjuje smrtnost. Ovih nekoliko mjeseci, dok se ne vakciniše veći procenat stanovništva u Srpskoj, svojom brigom i postupcima uskratimo mogućnosti virusu da nam pri kraju pandemije nanese još više bola i smrti.
(Dr Nenad Stevandić je predsjednik Ujedinjene Srpske, pomoćnik generalnog direktora UKC Republike Srpske i poslanik u Predstavničkom domu BiH)