Redakciji „Aloonline.ba“ javio se još jedan nezadovoljni građanin, ispričavši traumatično iskustvo koje je zbog niza propusta ljekara na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske (UKC RS) proživjela njegova porodica.
– Bio je kraj marta kada mi se otac požalio da se ne osjeća dobro. Posavjetovao sam ga da ode u ambulantu uraditi test, jer ako je korona, da zna što prije te da se na vrijeme liječi. Otišao je da se testira, nakon dva dana je dobio pozitivan test, a dan poslije njega je i majka takođe saznala da je pozitivna. Kako se stanje pogoršavalo, otac je hospitalizovan na kovid odjeljenju na UKC-u. Priključen je na kisik, doza 30l. Nakon hospitalizacije, razgovarao sam sa doktorom i pitao ga da li je upoznat s tim da otac ima određene zdravstvene probleme zbog kojih godinama pije svoju terapiju za srce i protiv zgrušavanja krvi. Inače, otac je bez problema pio terapiju, sve držao pod kontrolom i tako sasvim normalno živio zadnjih desetak godina. Dobio sam drzak odgovor: Nemojte se vi sikirati, mi smo njemu odredili terapiju na osnovu njegovog stanja. Kasnije se ispostavilo da nije dobijao lijek za razrjeđivanje krvi, njegovu redovnu terapiju, a svi mi koji smo bolovali od kovida ili znamo lično nekoga ko jeste, čuli smo da je još jedna od posljedica ove bolesti zgrušavanje krvi. U toku tog liječenja dolazi i do halucinacija te čestih i raznih jutarnjih poziva. Zamislite poziv u pet ujutru gdje vas otac zove i kaže: Sine, zovi policiju, mene su silovali. Ili, ja sam sav u krvi, napadaju me đavoli itd. (iako pidžama jeste bila krvava kad je donio veš kući). Svi smo se uznemirili zbog toga, ali nam je jedna doktorica kazala da je to normalno od lijekova – počeo je svoju priču za „Aloonline.ba“ Banjalučanin S. K.
Njegov otac je uspio pobijediti koronu ali se ispostavilo da je to, izgleda, bila njegova najlakša bitka
– Polako se stanje poboljšavalo te je poslije nekih dvadesetak dana, otac otpušten kući kao izliječen. Dolazi kući kao sjena od čovjeka, prepolovljen. Inače, otac je bio osoba koja je imala nekih 105 kilograma zadnjih 20 godina. Naravno, ko bi znao da su mu to zadnji dani života. Nikad neću prežaliti što mu tada nisam posvetio malo više vremena. Gledao sam ga kako, kao na filmu, sjedi na stolici ispred kuće, krilo prekriveno dekom, zimska jakna krajem aprila… Počeo se polako oporavljati, a nakon sedam dana otišao na prvu kontrolu. Mama ga je upitala da ide i ona s njim na šta je on rekao „nema potrebe, brzo ću ja“. U dva sata popodne, počeli smo se brinuti, jer se nikome nije javljao. Prođe i tri, ne znamo gdje se nalazi, zašto se do sad nije vratio. Panika, jeza, nema čovjeka… Počeli smo praviti i rekonstrukciju kretanja, zvali smo sve redom! Odmah smo pozvali policiju i bolnicu da provjerimo. Rečeno nam je da je bio u bolnici i da je otišao da slika pluća. Pozovemo gore, nije se pojavio da uradi snimak. Milion upitnika u glavi, gdje je nestao u međuvremenu, između svega toga. U tom momentu, zove nas komšinica koja je isto tako kao i mi zvala sve što je znala da provjeri i govori nam da je otac na intenzivnoj njezi u šok-sobi, da je imao infarkt i da je u komi! Šta??? PITANJA MILION! Nevjerica. – Čovjek otišao normalan, dobar, a sada u komi? Nazvali smo informacije tog odjela, dobili šture informacije i rečeno nam je da nazovemo sutra u 12 časova kada neki nalazi budu gotovi. Otac je bio intubiran, reanimiran i u kritičnom stanju. Kada sam probao postaviti koje pitanje više, čulo se samo tu-tu-tu na telefonu… Zovi sve redom koje poznajem, i jedna moja prijateljica dolazi do jednog ljekara i razgovara s njim o ocu, a njegov radni kolega kaže: Ima 74 godine, što su ga uopšte reanimirali!? Nikad nisam upitao ko je dotični jer, bojim se znati. Takve informacije smo dobijali narednih nekoliko dana, a onda nam je rečeno da će ga pokušati probuditi iz kome. Tako je i bilo, probudili su ga, bio je svjestan i komunikativan. Kakvo olakšanje je to bilo… Nijednog momenta nisam paničio, jer je to bila stara kuka, nepojmljivo mi je bilo da onakav čovjek može umrijeti tako lako. I tako sam svima govorio: da je on trebao umirati, on bi bio mrtav dosad. Nakon četiri dana poslije buđenja iz kome, zovu nas da dođemo po njega, otpuštaju ga kući. Da ide kući?? Da neko ne razumije pogrešno, svako voli svoga dočekati, bili smo presrećni što se tata vratio. Nego, čovjek je probuđen iz kome prije nekoliko dana, pa takav slučaj trebalo bi da ostane u bolnici narednih mjesec dana, kakvoj crnoj kući da ide.
Kako kaže, tada kreće utrka sa vremenom, odnosno, očevim dijagnozama?
– Bilo nam je drago što se otac vratio kući, ali kada smo vidjeli u kakvom je stanju, zapitali smo se da li je on uopšte trebalo da bude otpušten, bio je kao biljka. Prva dva dana mogao je da razgovara ali je onda izgubio moć govora. Jednom se zamalo udavio hranom, nije mogao da guta. U nekim momentima nas čak nije ni prepoznavao. Otkazala mu je jedna strana tijela, morali smo da ga nosimo. Mi, kao i svi drugi, nemamo pojma, raspituj se, kažu, mora raditi vježbe, pričajte sa njim itd. Moja dobra prijateljica je zdravstveni radnik godinama, pozvali smo je da dođe da vidi šta se dešava. Dali smo joj otpusnu listu, pogledala je i bilo joj je čudno. Rekla nam je: Ljudi, ovo nije posljedica srčanog, ovo je posljedica moždanog udara. Nigdje u dokumentaciji ne stoji da je otac imao moždani udar, da nema nikakve terapije za to. Pokazali smo šta mu je propisano i onda smo shvatili da tata pod hitno mora doktoru jer je imao moždani udar, a nema terapiju za to.
– Tada kreće trka sa vremenom. Željeli smo oca vratiti u bolnicu, vjerovali smo da će mu adekvatno liječenje poboljšati stanje. Odveden je kod neurologa na UKC. Odrađen je CT glave, a dežurni ljekar je potvrdio dva teža moždana udara od kojih se jedan poklapa sa vremenom provedenim u UKC kada je liječen od infarkta. Moždani udar nikada nije identifikovan i otac nije liječen od toga. Ostaje na Neurologiji, brat i ja smo ga ispratili. Spavao je, nismo se ni pozdravili s njim. Objašnjeno nam je njegovo stanje. Kritično, loše, pratićemo razvoj, ništa više. Nakon tri dana, brat i ja razgovaramo sa eminentnim ljekarom za neurologiju koji nam kaže da se od povišenog šećera ocu stvaraju trombovi i da stanje nije dobro. Ma kakav crni šećer sad??? Čovjek nikada nije imao šećer, nikada nije bolovao od toga. Palac desne noge zahvatila je gangrena. Inače, mama je šećerni bolesnik i prije nego što je otac krenuo na neurologiju, izmjerila mu je šećer i bio je normalan, 4,5. Sutradan, zvoni telefon, doktor zove i traži odobrenje da se ocu amputira noga, jer je, usljed tromboze, stradala te da se zbog prevencije treba odstraniti. Mama i brat nisu bili za to, ali ja sam rekao da, ako je to potrebno da se spasi njegov život i da ozdravi, neka je amputiraju. Na moj pokušaj da ljekaru postavim (pitanje) o šećeru, znajući da nije patio od takve bolesti, doktor koji me je zvao spušta slušalicu. Ovaj put, bez prestanka zovem broj sa kojeg sam primio poziv i nakon nekoliko bezuspješnih poziva (5-6), javio se. Predstavim se i on mi ponovo spušta slušalicu. Zovem ponovo barem pet puta, bezuspješno. Onda zovnem odjel, u pokušaju da im objasnim zašto zovem i ko sam, sestra mi samo reče: aaaa umro je Nikola, evo maloprije, u 10 sati.
Ljekari se igraju gospodara života i smrti
– Dakle, otac je imao vidljive posljedice moždanog udara, dva koja su se dogodila u roku od 10 dana, a u otpusnoj listi nema ni traga o tome da je dijagnostikovan moždani udar te da je liječen u skladu s tim, iako je nama rečeno da su rađeni nalazi da se vidi šta se to ocu dogodilo. Dalje, kako je otpušten kući iz šok-sobe, kako je moguće da ljekari koji nas liječe nisu prepoznali da je imao moždani udar. Da je odmah liječen tabletama i terapijom koja je potrebna poslije moždanog udara, možda ne bi ni dobio drugi moždani udar kući, možda ne bi bio onakav, kao biljka. Onda ga vraćamo da se liječi od moždanog, a dobija šećer. Ljekari se igraju gospodara života i smrti. Sve je dobro dok ne dođeš gore, više se ništa ne zna. Svjedoci smo da se više ni zdrav čovjek ne vrati odozgo.
Izvor: Aloonline.ba
