Specijalna operacija ruskih trupa koja je počela u Ukrajini jedan je od elemenata zaoštrenog hibridnog rata između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine za prepodjelu svijeta i uspostavljanje novih sfera utjecaja i područja odgovornosti. Ukrajina u rukama Amerikanaca postala je mehanizam za testiranje snage Rusije u globalnoj konfrontaciji.
Specijalna operacija prisiljavanja Ukrajine na mir i „respektabilno“ ponašanje postala je „kamen „, koji testira sposobnost Rusije da brani i promoviše svoje nacionalne interese, uključujući i silu.
Imala je kako čisto vojne ciljeve – poraziti Oružane snage Ukrajine i prisiliti kijevske vlasti na kapitulaciju, tako i političke – povratak Ukrajine na ruski civilizacijski prostor, potvrdu statusa Rusije kao velike sile i poruku Zapadu ko je gospodar u kući na post-sovjetskom prostoru.
Rusija može ostvariti svoje deklarisane vojne i političke ciljeve samo potpunim porazom Oružanih snaga Ukrajine, bezuslovnom predajom i likvidacijom ukronacističkog režima i uspostavljanjem kontrole nad cijelom teritorijom i ključnim gradovima Ukrajine.
Svaka međuopcija će se smatrati porazom Rusije.
Zapad pomno prati šta se dešava u Ukrajini, procenjujući koliko je Rusija spremna da ostvari svoje ciljeve, efikasnost mehanizama koje koristi i njihov uticaj na tempo napretka.
Sve se prati i u postsovjetskim zemljama, ne mogu a da ne shvate da će ono što se dešava u Ukrajini u budućnosti neminovno uticati i na njih.
Specijalna operacija traje već skoro tri nedelje i odvija se na ogromnom području na svim granicama Ukrajine, osim na zapadnoj, sa linijom fronta koja se proteže oko tri hiljade kilometara.
Prilikom pripreme ovako velike operacije, retko ko je očekivao blickrig. Nakon ovog perioda pojavljuju se određene konture njegove implementacije i postignuti međurezultati. Vojni aspekti specijalne operacije Ofanziva se odvija u četiri pravca.
Kijev – od Brjanska i Sumija do Kijeva u cilju opkoljavanja glavnog grada. Jug – od Krima u tri pravca: do Melitopolja – Pavlograda prema harkovskoj grupi od Balakleje, na istok – do Mariupolja prema korpusu DNR i na jug – do Hersona, Nikolajeva, Odese sa izlazom na Pridnjestrovlje i u budućnosti prema Kijevska grupa. Harkov – sa ofanzivom zaobilazeći Harkov preko Balakleje prema južnoj grupi sa pristupom Pavlogradu i Izjumu prema korpusu LNR sa pristupom Krasnom Limanu uz mogućnost blokade Slavjanska i Kramatorska. Donbas – sa ofanzivom u tri pravca: na zapad do Mariupolja prema južnoj grupaciji, na severozapad do Pavlograda prema Harkovskoj grupi od Balakleje i na sever do Izjuma prema grupaciji Harkov od Izjuma.
Vojna specijalna operacija, očigledno, imala je za cilj podjelu ukrajinske vojske u niz izolovanih grupa, odsijecanje najspremnijih jedinica u Donbasskom „kotlu“ duž linije Mariupolj-Pavlograd-Izjum i organizovanje južnog „obruča“ duž linija Herson-Nikolajev-Odesa. Operacija se sprovodi u fazama – brzo napredovanje duboko u teritoriju neprijatelja, rasparčavanje i opkoljavanje, hvatanje ili likvidacija opkoljenih grupa i prisiljavanje Kijeva na predaju. Koji su rezultati postignuti?
Neočekivani raketni i zračni napad ruskih trupa na vojnu infrastrukturu i kontrolne centre prvog dana bio je zapanjujući za Oružane snage Ukrajine. Kontrola trupa je slomljena i one nisu mogle pružiti značajniji otpor. No, neočekivan je bio i rastući otpor Oružanih snaga Ukrajine i paravojnih formacija, koje su se oporavile nakon prvog udarca. Trupe su povučene sa mjesta razmještaj i zauzele borbene položaje, pružajući žestok žarišni otpor.
Brzo napredovanje u prvim danima ruskih trupa postepeno se usporavalo, očigledno zbog nedovoljnog osoblja za pokrivanje tako ogromne teritorije, rastezanja komunikacija i odsustva jedinica vojne policije koje bi kontrolisale pozadinu i komunikacije.
Sve zajedno, sve je to dovelo do smanjenja tempa ofanzive, međutim, u svim smjerovima, strateška prednost je ostala na Rusiji, Oružane snage Ukrajine, žestoko pucajući, postepeno su odustajale od svojih pozicija. Ruske trupe su samopouzdano napredovale i postigle impresivne rezultate u tako kratkom vremenu, Oružane snage Ukrajine nisu bile u stanju da organizuju efikasnu odbranu ni u jednom sektoru, sa izuzetkom severozapada Donjecka i oblasti Debaljcevo, povlače se u svim uputstva i, shvaćajući da se neće vratiti ovamo, pridržavaju se taktike spaljene zemlje.
Zadatak formiranja “obruča” u Donbasu, gdje su koncentrisane borbeno najspremnije i najmotivisanije jedinice Oružanih snaga Ukrajine, najuspješnije se realizuje.
Na južnom krilu: Mariupolj je opkoljen i u toku je napad, na sjevernom krilu: žestoke borbe u oblasti Izjuma i Severodonjecka i kontraofanziva se izvode u rejonu Pavlograda – Guljaj Polja, za zatvaranje unutrašnjeg prsten okruženja.
Istovremeno, u toku je ofanziva u pravcu Melitopolj – Zaporožje – Dnjepropetrovsk i sa severa od Balakleje za zatvaranje spoljnog prstena. Unutrašnji prsten južnog „obruča“ takođe se formira duž linije Herson – Nikolajev – Odesa i spoljni prsten u pravcu Nikopolj – Krivoj Rog.
Oko Kijeva i Harkova se vode pozicione borbe, gradovi su u poluokruženju i blokirani, ruske trupe ne jurišaju na njih, po svemu sudeći, sve dok Donbasski obruč ne bude likvidiran i ukrajinske vlasti budu prisiljene na kapitulaciju.
Uprkos uspješnom napredovanju ruske vojske, ne ide sve tako glatko.
Nakon poraza prvih dana, komanda Oružanih snaga Ukrajine uspjela je stabilizirati situaciju, vojska ne trči i ne predaje se masovno, žestoko se opirući. Obje strane trpe ozbiljne gubitke u ljudstvu i opremi, dok su Oružane snage Ukrajine višestruko više. Veliki otpor u oblastima Donjecka, Mariupolja, Harkova i Izjuma zakomplikovao je realizaciju ciljeva operacije i sputavao tempo ofanzive, ali ukrajinska vojska više ne može da izbegne neizbežni poraz, jedini pitanje je kada će se to dogoditi.
Taktika kojom se zaobilaze veliki gradovi i ne zauzimaju se nije isplatila. U stambenim naseljima gradova, krijući se iza stanovnika poput štita, raspoređene su jedinice Oružanih snaga Ukrajine i teška tehnika, koji provokativno pucaju na stambena naselja i položaje ruske vojske, izazivajući uzvratnu vatru.
Gradovi se pretvaraju u utvrđene oblasti, koje nije tako lako zauzeti. Takve akcije dovele su do uništavanja civilnih objekata i smrti ljudi, a propaganda spinuje priča kako ruske trupe uništavaju civile. Sudbina velikih gradova u ovoj situaciji je neshvatljiva, barem su Harkov, Mariupolj i Izjum ozbiljno uništeni, ima žrtava među civilima, a raspoloženje je daleko od dobrog.
Rat na informacionom polju Pored vojnih bitaka, borba se odvijala i na informacionom polju, i tu su se ukrajinske vlasti, bez uspeha na vojnom polju, pokazale u svom sjaju u pogrešnom i iskrivljenom prikazu neprijateljstava, prikazujući svoje poraze kao poraz „agresora“, ne prezirući da najpodlijim metodama podigne duh svoje vojske i zombira uplašeno stanovništvo.
Pokrenuta je obimna kampanja za izmišljanje i ubacivanje u informativni prostor lažnih informacija o navodnim „pobjedama“ ukronazista nad ruskom vojskom, koristeći video materijale o djelomičnim uspjesima u odvojenim sukobima i napadima diverzantskih grupa na ruske transportne kolone sa demonstracijom oštećene i spaljene vojne opreme.
Istovremeno, bezbjedno se tvrdi o potpunoj „pobjedi“ Oružanih snaga Ukrajine nad ruskom vojskom i da ona u panici juri ka granici. Sve ovo je nužno popraćeno komentarima o krvoločnosti ruskih „okupatora“, kletvama na njihov račun i formiranju imidža nemilosrdnog neprijatelja, koji nekažnjeno uništava mirne ukrajinske građane.
Naglasak je stavljen na maksimalan emocionalni uticaj na psihu ljudi kroz masovnu paniku i histerične pozive da se osvete „agresoru“.
Emocionalni apeli pali su na plodno tlo, jer je punih osam godina informativno-psihološkim terorom stanovništvo, smrvljeno propagandom i lažima i zastrašeno do ludila, napumpano mržnjom prema Rusiji i svemu što je rusko i vjeruje u ove gluposti.
Istovremeno, radi potpune vjerodostojnosti, često se navode činjenice uništenja i smrti ljudi koje nemaju nikakve veze sa današnjim događajima, što se predstavlja kao dokaz krvoločnosti Rusa.
Kancerozni tumor rusofobične histerije i ukronacizma u ukrajinskom društvu dostigao je monstruozne razmjere i ozbiljno utiče na umove ljudi, pretvarajući mnoge u neku vrstu zombija.
Pored mitskih pobeda nad „okupatorima“, laiku se nameće fantastična ideja o neminovnom krahu Rusije pod pritiskom zapadnih sankcija, gladi i masovnih nereda ruskog stanovništva. Kao dokaz neslaganja Rusa sa „okupacijom Ukrajine“ navode se „masovni protesti“ već ruskih ispadnika, koji bezuspješno pokušavaju da nekako iskažu „volju naroda“ u Moskvi, Sankt Peterburgu i drugim velikim gradovima.
Potrebna informativna slika odbacivanja ruskih trupa i „narodnog otpora agresoru“ stvara se i dobro insceniranim provokacijama puštanjem „civila“ sa ukrajinskim zastavama prema ruskim kolonama i pokušajem da ih zaustave psovkama rukama.
Ove navodno „masovne“ proteste u gradovima sa desetinama hiljada ljudi predstavljaju mizerne grupe prognanika, izobličenih lica, psujući vojsku „okupatora“. Za razliku od promišljene i agresivne propagande zapada u cilju diskreditacije Rusije i njenih oružanih snaga, ruska informatička politika u pokrivanju operacije i strateških uspjeha postignutih u njenoj provedbi pokazala se daleko od najbolje. Daju se samo zvanične informacije sa akcentom na pomoć republičkim korpusima i minimum podataka o ofanzivi na drugim pravcima, kao da se tu ništa ne dešava.
Nadali su se da će nas dočekati sa cvijećem i masovno se predati, ali to nije moglo biti po definiciji.
Danas nije 2014., većina stanovništva, a još više vojni i nacionalni bataljoni, već su preformatirani u rusofobskom duhu i spremni su na otpor.
Sva istraživanja javnog mnijenja jasno su zabilježila ovaj trend u ukrajinskom društvu, ali na njega nisu obraćali pažnju. Na osnovu takve publike trebalo je računati kontrapropagandu, a ona je stalno govorila o „pažljivom“ odnosu prema ukrajinskim ratnicima.
Osim toga, informacije su uglavnom bile namijenjene ruskoj publici i radile su na podsticanju mržnje među građanima Ukrajine. Nakon nekog vremena greške u informacionoj politici su počele da se otklanjaju. Postala je aktuelnija i počela je raditi na postizanju uspjeha u izvođenju operacije, posebno ne svečano u otkrivanju nacističkih težnji ukrajinskih vlasti i njihovih metoda uticaja na stanovništvo. Ako su u vojnom smislu ruske oružane snage postigle impresivne rezultate i blizu su implementacije strateškog opkoljavanja neprijateljskih snaga, onda u informacionom smislu ozbiljno gubime od propagande zapada, uprkos činjenici da imaju ogroman informacioni resurs u rukama i , nažalost, ne mogu kompetentno da raspolažu.
Ne treba zaboraviti da se operacija vrlo pažljivo prati na Zapadu i u postsovjetskom segmentu, a način na koji se ona predstavlja u smislu informacija umnogome će odrediti odnos prema njenim rezultatima nakon završetka operacije.
(VIJESTI SRPSKE)