Priča Banjalučanina Gorana Milanovića ohrabrila je, čini se, mnoge građane Srpske da i oni ispričaju svoja traumatična iskustva sa medicinskim osobljem i liječenjem u doba korone.
Pandorina kutija je otvorena, narodu je prekipjelo. Sve dok traje ova pošast, ljudi u bolnice pristižu „kao na traci“. Naši ljekari su izgleda zaboravili da pacijenti ipak nisu roba na traci i da se ne radi o predemtima, nego o ljudima. O našim očevima. Majkama. Braći. Sestrama.
Strah od nepoznatog, neadekvatni uslovi, a pogotovo afere koje su isplivale u doba korone, narodu su bili okidač da se zapitaju ko nas liječi, u kakvim uslovima, i šta je to što, u roku par dana ubije, do tada, zdravog čovjeka.
Po svemu sudeći situacija je alarmantna i u dobojskoj bolnici, a portalu aloonline.ba se javila neutješna kćerka pacijenta koji je liječen u ovoj ustanovi.
– Moj otac je Vojko Dimitrijević. Osmog septembra je primio prvu dozu vakcine, a 10. je dobio temperaturu i prve simptome, ali smo mislili da je to reakcija na vakcinu. Majka se takođe žalila na iste tegobe, a u subotu je izgubila čulo mirisa i ukusa. Ocu se temperatura nije smanjivala, rasla je i do 39 stepeni. Otišao je porodičnom doktoru u Derventu na pregled, nakon čega mu je rečeno da je to zbog upale grla. Dali su mu injekciju i poslali ga kući, bez testiranja, a kamoli snimanja pluća. Rekli su da sutradan dođe da uradi nalaze – započinje priču Vojkova kćerka.
– Inače, sedam dana prije nego što se otac razbolio, radio je sve nalaze jer je trebao operisati kataraktu. Svi nalazi su bili uredni, bio je u potpunosti zdrav. Pa, ne bi išao na operaciju da je drugačije. Nakon pet dana je došao na kontrolu, temperatura nije spadala niti se stanje poboljšavalo. Bio je petak kada je ponovo radio nalaze i tada mi je rekao da jedva hoda i diše, te da ga guši. Odlučili su da ga iz Dervente pošalju u Doboj, u Bolnicu „Sveti apostol Luka“. Saniteta nije bilo, jedan je već prevezao nekoga za Doboj, a gdje je bio drugi, ne znam. Mama ga je privatnim autom odvezla do Doboja. Rekla sam mu da vjeruje doktorima, da ne odbija ništa – kazala je ona.
U Doboju mu je urađen snimak pluća.
– Snimak je bio katastrofalan, obostrana upala. Smjestili su ga na kovid odjeljenje, uradili test koji je tada bio negativan, ali su ga i dalje ostavili da leži tu. Majka mu je sutradan odnijela stvari. Prenoćio je u farmerkama, onakav kakav je i došao u bolnicu. Tada nam je rekao da mu je teško, da mu slabo ko prilazi i da je gladan. Ležao je na hodniku i žalio se da mu je hladno. Nazvao je mamu da mu se donese deka. Zamolila sam porodičnog prijatelja koji poznaje osoblje da mu odnesu deku. Šta ću, ne mogu ući – ispričala nam je.
Dodala je da, u čitavoj muci, ne može vjerovati da niko nije pozvao majku da joj kaže da se i ona testira. Niko je nije obavijestio da i onda treba u izolaciju. Preboljela je kovid, a nema nikakvog papira da jeste?!
Od tada kreće nemoć.
– Svaki dan sam za vrijeme informacija zvala i pitala za oca. S kim god da sam na tom odjelu razgovarala bio je neljubazan i drzak. Kada je prebačen u sobu, sa njim je ležala jedna baka. Jedan dan, ona je vidjela da je tata počeo da se trza, da skida masku sa sebe, da misli da će umrijeti, da mu niko ne prilazi i da doziva ženu da ga vodi kući odatle. Baka je pozvala sestre da dođu. I da, tada je postojao neki lijek koji košta 2.000 KM, rekla sam doktorici da ćemo ga odmah nabaviti dok je vrijeme, dok je živ. Kazala je da njemu trenutno taj lijek nije potreban, ali da će javiti ako zateba. Više niko nikada nije spomenuo lijek – kaže.
Otac se, dodaje, bori za svaki uzdah, nemoćan, sam, nije kod svoje kuće, strah ga je i panika. Ljekari su to, izgleda, vidjeli kao revolt.
– Svaki dan kad sam zvala, govorili su mi da je tata nedisciplinovan, da ne znaju šta će s njim, da skida masku sa sebe i da želi da ode odatle. Toliko su se žalili da ne želi sarađivati. I onda su ga vezali. Pokušala sam im objasniti da se plaši, da se prepao i da je to od straha, a ne da je nedisciplinovan. Čula sam za slučajeve kada su se ljudi u ovakvim situacijama pokušavali ubiti, a neki su to i uradili. I naučno objašnjenje za to ima. Kada smo ga nazvali, rekao nam je „Vodite me odavde, molim vas, umirem ovdje“. Dok god je telefon imao kod sebe, tri puta je zvao mamu i molio da ga vodi kući – priča neutješna kćerka.
Nedugo nakon toga je prebačen na intenzivnu njegu. Kako njegova kćerka kaže, samo da više nije na kovid odjelu.
– Govorili su mi da je stanje loše i da budemo spremni na sve. Tada je imao koronu. Vjerovala sam da će ipak biti bolje, bio je zdrav i stabilan. Na odjelu intenzivne njege nije bilo kao na kovidu. Sestre i doktori su bili drugačiji. Tada sam razgovarala sa doktorom Ćelićem koji je bio ljubazan i saosjećajan. Jedini mi je on rekao da razumije da je tati teško i da on nije nedisciplinovan, već prosto nema dovoljan protok kiseonika u mozak i da zato tako reaguje. Svaki dan se nadala da će se otac izvući – dodaje.
– Kazali su da očekujem najgore, ako to mogu prihvatiti. Ali ja sam to odbijala u svojoj glavi jer sam se stvarno nadala da će preživjeti. Bio je zdrav i sve dok kuca srce, ima nade, ona posljednja umire. Nažalost, tata je ipak umro. Na svu moju bol, nije prošlo ni sedam dana od smrti, a u javnost je izašla ona afera sa kiseonikom, u RS, i Doboju. E, kada sam to čula, željela sam da vrištim. Došlo mi je da ih pobijem sve. Tada sam čula i priču kako se te boce noću voze da se ne bi vidjele oznake. Milion pitanja. Možda je umro od kiseonika, možda se mogao spasiti. I toliko me zaboljelo ovo sve. Moj otac leži u bolnici i bori se za život, a u Doboju se organizuje neko veselje zbog temelja nove bolnice. Šator, pjeva Baja Mali Knindža. Pa ako govore stalno da je toliki broj umrlih, kako ih nije sramota da se okupljate dok ljudi leže po bolnicama – zaključila je kćerka ovog nesrećnog čovjeka.
Klupko se odmotava
Klupko se lagano odmotava. Ovo je samo još jedna priča u nizu koju ćemo objaviti narednih dana.
Nažalost, situacija je manje-više slična u svim zdravstvenim ustanovama u RS.
Bolnica nikome nije mjesto gdje će se osjećati ugodno. Ali, neke stvari se jednostavno moraju promijeniti.
Ovako razmišlja i većina zgroženih građana širom regiona koji su komentarisali tekst o Dijani Milanović. Podijelićemo samo neke od stotinu komentara.
