Gledajući dešavanja u Banjaluci i širom Republike Srpske ovih dana, nevjerovatnu bahatost, osionost, drskost, pohlepu, nasilje i bezobrazluk režima, koji je prešao sve granice i prelio čašu žuči i nezadovoljstva, sjetio sam se stihova iz narodne pjesme Početak buna protiv dahija:
Grom zagrmi na Svetog Savu
U sred zime kad mu vrijeme nije
Sinu munja na časne verige
Potrese se zemlja od istoka
Da se Srblji na oružje dižu
Al se Srblji ustat ne smjedoše
Prošao je Savin dan i zima, ali da nije ove pošasti i pandemije koja nas je snašla, mislim da bi imali rijeke naroda na ulicama i da je kucnuo čas za bunt i proteste, jer se nasilje i bahatost savremenih crvenih kabadahija više ne mogu trpiti. Naravno da ne pozivam na oružje, nasilje i pravi ustanak, da neki dušebrižnik ne protumači pogrešno stihove narodne pjesme, ali da nije pandemije sigurno bi sada bile mase poniženih i potlačenih ljudi na ulicama na mirnim građanskim protestima, od Banjaluke do Trebinja, jer su crvene kabadahije prešle sve granice. Narod bi rekao posvirati i za pas zataknuti!
Umjesto da nešto urade da zaštite zdravlje ljudi, jer smo nažalost potonji i najgori u Evropi, imamo procentualno najviše preminulih i najmanje vakcionisanih po glavi stanovnika, da se nahrani i zbrine sirotinja koja ostaje bez posla i hljeba, vlastodršci samo smišljaju nove pakosti i prevare, kako da opstruišu Draška i lokalne načelnike koji nisu dio vladajuće sekte, te da nas zaduže i izvuku novac u namještenim poslovima i tenderima. Ne samo da nemaju ni trunke savjesti i odgovornosti, već su nažalost mnogi izgubili zdrav razum i kontakt sa realnošću.
Puna podrška gradonačelniku Banjaluke Drašku Stanivukoviću, koga pokušavaju opstruisati i podmetati noge da ga pokažu nesposobnim, žrtvujući interese 200 000 Banjalučana, kao i svim ostalim načelnicima i gradonačelnicima širom Srpske koji pokušavaju napraviti iskorak uprkos brojnim opstrukcijama. Uvijek sam spreman kao zapeta puška za svaku vrstu akcije i pomoći, jer se u ova teška vremena mora biti spremno stići, uteći i na strašnom mjestu postojati.
Izbjegavam okupljanja i druženja sa narodom dok se situacija sa koronom malo ne smiri, ali je dogorelo do nokata i ovo se stvarno ne može više trpiti. Proći će ako Bog da i pandemija i sve će doći na svoje mjesto, iako je svaki minut dragocjen, a dan pod unutrašnjom okupacijom dug kao godina.
Neka bude borba neprestana do konačne pobjede!
Nebojša Vukanović