Naslovna Društvo Zivot Vasilija Ostroškog, Slava mu i milost

Zivot Vasilija Ostroškog, Slava mu i milost

0

OSTROG, 8. oktobra – Sveti Vasilije – Ostroški rodio se u hercegovačkom selu Mrkonjić u Popovu Polju (po jednom dokumentu, 1610 godine). Potiče iz porodice Jovanović, od oca Petra i majke Anastasije-Ane. Na krštenju su mu dali ime Stojan. Roditelji su mu bili mnogo pobožni, te su tako vaspitavali i svoga sina. Stojan je još od djetinjstva bio bistrog uma i vrlo pametan, a dušom okrenut Bogu. Zbog njegove pobožnosti mrzjeli su ga i zlostavljali pojedine njegove komšije – otpadnici vjere i poturčenjaci. Da bi ga spasili od napasti, roditelji ga povedu u najbliži manastir, Zavalu, u kojemu je bio Stojanov stric, iguman Serafim. Tu se opismenio i riješio da se zamonaši. Kasnije je prešao u manastir Tvrdoš kod Trebinja, u kojemu je tada bilo sjedište trebinjske eparhije. Tu je zamonašen i dobio ime Vasilije. Zatim je dobio đakonski i sveštenički čin. Posle nekoliko vremena provedenog u Tvrdošu, ide u Crnu Goru kod tadašnjeg mitropolita cetinjskog, Mardarija, ali tamo se ne zadrža dugo, te se ponovo vrati u Tvrdoš.
Beh tada, kao arhimandrit, mnogo je doprinio na spasavanju pravoslavlja, kojemu je prijetila latinska jeres i papska vlast, unijatska propaganda i turski zulumi i bezakonja. Njegov apostolski rad izaziva tamošnje poturčenjake, koji vrebahu da ga ubiju. Bio je primoran da se negdje skloni, te ode u Rusiju. Kad se vrati iz Rusije, sa sobom donese skupocjene knjige i druge bogate crkvene darove, no zavjera se protiv njega ponovo nastavi, te riješi da napusti Hercegovinu i ode u Svetu Goru. Iz Tvrdoša krenu preko Onogošta (Nikšića), Župe nikšićke i stiže u manastir Moraču. Iz Morače pređe preko Vasojevića, Budimlja i dođe u manastir Đurđeve Stupove, a odatle stigne u Peć. Pećki patrijarh Paisije, videći da arhimandrit Vasilije ima velike duhovne vrline i sposobnosti, da može pomoći ugroženom pravoslavnom narodu u Zahumskim krajevima, zamoli ga da tamo ne ostane dugo.
U Svetoj Gori ostade godinu dana i pri povratku ponovo svrati u Peć, gdje ga pećki patrijarh, na Sveto Preobraženje Gospodnje, 1638. godine, proizvede za episkopa i postavi za mitropolita Trebinjskog sa sjedištem u manastiru Tvrdošu. Po dolasku u Tvrdoš, već je tada počeo sa čudesnim iscjelenjima i pokazivanjima znaka čudotvorstva.

Kad ubiše Turci mitropolita Paisija Trebješanina, čije je sjedište bilo u manastiru Popima, koji se nalazio sa južne strane bedema grada Nikšića, patrijarh pećki, Gavrilo Rajić 1651. godine, postavi Svetog Vasilija na ovo upražnjeno mjesto. Prvo je obnovio taj manastir Svetog Dimitrije u Popima, kojega je kasnije otela na silu begovska porodica Mušovića, u njega se nastanila i pretvorila ga u harem.
Sveti Vasilije je imao želju da živi u manastiru Svetog Apostola Luke u Župi nikšićkoj, ali zbog zuluma Turaka, koji mu nijesu davali mira, moradne napustiti Nikšić. Našao je jednu pećinu pod planinom Garčom, malo je uredio i riješio da tu živi, ali se predomisli i pređe u Ostrog i nastani se u pećini gdje je nekad živio isposnik, iguman Isaije, koji je bio rodom iz sela Popa. Odatle je upravljao mitropolijom punih 15 godina. Tu je često bilo sastajalište hajduka, a najviše je dolazio harambaša Bajo Pivljanin, kojega je Sveti Vasilije mnogo volio i pomagao.
Zbog mnogih predskazanja, još za života, narod ga smatraše svetim čovjekom, jer u njemu osjećaše čudesnu moć, od Boga datu. Njegov blagoslov ili kletva, ispunjavala se baš onako kako je rekao. Evo jedne priče koja se i danas priča u narodu:
U doba Svetog Vasilija, u blizini manastira Ostroga živio je knez Raič, koji je imao šest sinova. Raič je bio dobar čovjek, a sinovi su mu bili teški bezbožnici i velike nesreće, od kojih se bio o grdnom jadu zabavio. Kad je Sveti Vasilije dobavio majstore da zida manastir, obijesni Raičevi sinovi ih napadnu, otmu im alat i rastjeraju ih. Sveti Vasilije pozove kneza Raiča, prekori ga što je dozvolio da se ovo dogodi i reče mu da odmah vrati alat. Knez se vrati kući, ali sinovi neće ni da čuju o vraćanju alata. Raič dođe kod Sveca i sve mu ispriča. Sveti Vasilije kad ču, ljutito reče knezu: “Kneže, kad pokopaš sinove sa tim alatom, onda ćeš mi ga donijeti!” Iste noći udari na Raičeve sinove četa Baja Pivljanina, zbog neke njihove ranije izdaje, i sve šest pobije. Knez Raič sa onim alatom pokopa sinove, onda ga ponese Svetom Vasiliju i reče: “Sveti vladiko, tvoja se riječ obistini. Pogibe mi sve šest sinova, ukopah ih sa ovim istim alatom i donijeh ga, jer je tvoj”. Svetac se sažali na kneza i reče mu: “Od tebe mora da ostane potomstvo! Oženi se kneže, sa mojim blagoslovom”. “Kako ćy se, Sveti vladiko oženiti, kad ja imam blizu 80 godina?” “Uradi kako ti rekoh!” – reče Sveti Vasilije i kaza mu u koga će da prosi đevojku i da će mu je sigurno dati. Knez ga posluša i oženi se. Kako se priča, od njega je ostalo široko potomstvo.
Sveti Vasilije se upokojio 1671. godine. Kažu da se u tom času manastir Ostrog zablistao nekim neobičnim, nadzemaljskim sjajem. Sedam godina posle upokojenja (1678), Svetitelj se javi u snu nastojitelju manastira Svetog Luke u Nikšićkoj Župi – igumanu Rafailu Kosijerevcu i naredi mu da dođe u Ostrog i otvori mu grob. Iguman tome ne pridade važnosti i ne ode. Drugu noć se to isto ponovi i on opet ne ode. Treći put mu se javi u vladičanskim odeždama sa kadionicom u rukama, iz koje iskoči žar i opeče igumana po licu i rukama. Od straha se probudi, osjećajući strašne bolove.
Odmah ujutru ode u Ostrog i tamo sve ispriča monasima. Kad su mu otvorili grob, našli su ga cjelokupa, čije je tijelo bilo žuto kao vosak, a mirisalo kao bosiljak. onda monasi njegovo sveto tijelo položiše u kovčeg i prenesoše u hram Vavedenja Presvete Bogorodice, gdje i danas počiva. Od tada narod sa svih strana dolazi kod Svetog Vasilija da traži spasenje i ozdravljenje. Tu se krštava i vjenčava, a mnogi teški bolesnici: kljasti, s grčeni i bezumni, iz Ostroga su otišli zdravi svojoj kući. Tu dolaze ljudi koji su druge vjere i narodnosti i nalaze milosti i pomoći kod Svetitelja. Kao svjedočanstvo čudotvorne moći Svetog Vasilija, u Ostrogu se nalaze mnogobrojne štake, lanci, verige i nosila, koje su tu ostavljene kao nepotrebne posle ozdravljenja, da služe za dokaz velikog čudotvorstva.
Tu se mogu vidjeti i mnogobrojni skupocjeni pokloni, prilozi i darovi, koji su u znak zahvalnosti prilagani manastiru i svecu za čudesna iscjelenja i ozdravljenja. U Donjem manastiru, na zidu sa lijeve strane, naslikana su mnoga čuda koja su se događala u Ostrogu, između kojih i mlada, lijepa Turkinja, koja je bila potpuno prevrnula pameću, te su je vezanu čeličnim lancima doveli pred ćivot Svetog Vasilija, odakle se, potpuno zdrava i normalna, vratila kući, a teški lanci ostali u manastiru kao uspomena i dokaz na taj događaj. Tu je slika bešike i djeteta, koje je, zajedno sa njom, palo sa vrh manastira i ostalo živo i zdravo. Zatim mladić, koji je bio poludio do te mjere, da je zubima sam sa sebe otkidao komade mesa. I on se zdrav vratio iz Ostroga, zahvaljujući Svetom Vasiliju, i još mnogo drugih čudesa i zapisanih svjedočenja očevidaca o Ostroškom Čudotvorcu.

U slavu tristogodišnjice prestavljenija Svetog Vasilija Ostroškog (1671-1971) Radovan Bećirović-Trebješki, u svojoj čuvenoj pjesmi, posvećenoj Ostroškom Svetitelju, između ostalog kaže:

Obični se razum divi,
Đe da mrtav čovjek živi?
U Ostroške divlje grede,
Ni da pipe. ni da lede:
da mu svašto oči vide,
Da kod njega narod ide
Da mu svoje jade kaže,
Da od njega pomoć traže.
Da ne može vatra zanj’ga
Da ne pali puška nanj’ga.

Da ga tuđe rane bole,
Da ga druge vjere vole.
Čudesima da se bavi,
Da ga mnogi natzod slavi,
Da mu tamjan tjelo kadi,
Da mu vosak dušu sladi,
Da nad njime zvona ječe,
Da carevi pred njim kleče—
Sve to može, kad Bog reče!

Kao što Sveti Vasilije nije imao mira za zemaljskog života, tako ni njegove Svete mošti ne ostadoše pošteđene od nekrsta. Kad je Numan-paša Ćuprilić 1714. godine harao Crnom Gorom, ostroški monasi su, plašeći se turskog napada na manastir, morali da zakopaju svetiteljeve mošti, kraj rijeke Zete, gdje su ostale čitavu godinu dana. Rijeka je plavila ovo mjesto ali se voda, na čudesan način, nije dotakla ni kovčega ni njegovih svetih mošti.
Za vrijeme prvog Omer-pašinog napada na Crnu Goru, 1852. godine, ogromna turska vojska udarila je na manastir Ostrog. U njemu se zatvorilo oko 50 Crnogoraca, među kojima vojvoda Mirko Petrović, vojvoda Novica Cerović i senator Krco Petrović, da brane Sveca i manastir. Borba na smrt i život trajala je devet dana. Kako su branioci kasnije pričali, dosta im je i sam Svetitelj pomogao. Ni jedna od ubačenih kumbura u manastir nije eksplodirala, nego su ih Crnogorci dokopavali i bacali među Turke, od kojih su na gomile ginuli. Kad se turska vojska malo pribrala i svom snagom i žestinom ponovo jurišala na manastir, uspjelo im je da se dokopaju manastirskih vrata. U tom momentu pojavio se iznad Ostroga jedan mali, crni oblak i iz njega je sinuo grom po sred turske vojske, tako da je čitavo manastirsko dvorište bilo prekriveno turskim leševima. Ono Turaka što je preteklo, pobjeglo je put Donjeg manastira. U tom je hrabrim braniocima Ostroške svetinje, došao u pomoć Pero, brat vladike Rada, sa Crnogorcima i izbavio ih iz opsade. Iguman manastira Ostroga, dugogodišnji čuvar ćivota Svetog Vasilija Georgije Mirković, ovako je opjevao tu junačku odbranu:

Tad poleće ubojno kamenje
Od pećine, od vode studene.
Polećeše pčele i košnice,
Bože mili, grdne kasapnice!
A kroz prasak ubojnog kamenja,
Nizahu se strašna priviđenja;
Razbijene glave u komade,
Hoće pčele oči da izvade.
Turci čine juriš za jurišom
I padaju pod kamenom kišom.
I dok mnogi u ranama ječe,
Kroz kapiju potok krvi teče.
Tu pameću mnogi poremeti,
Pa se lome niz strme vrleti…
Pošto se ogromna turska vojska nalazila svukuda oko Ostroga, branioci manastira morali su sa sobom da ponesu ćivot Svetog Vasilija na Cetinje. Priča se: kad su po noći, krijući se od Turaka, došli sa Svecom na obalu rijeke Zete, koja se na tom mjestu bez krila nije mogla preći, odjedanput na čudo svih, rijeka je prestala da teče, kao da je neko pregradio. Čim su sa moštima prešLi na drugu obalu, voda nastavi teći kao što je i tekla. Mošti Svetog Vasilija ostale su na Cetinju do proljeća 1853. godine. Kada je Omer-paša, bezuspješno, napustio Crnu Goru, ponovo su vraćene u Ostrog.
Pošto su Crnogorci sa Svecom napustili Ostrog, Turci su upali u manastir, opljačkali ga i porušili. Tada su iz njega odnijeli mnoge dragocjenosti i dokumenta. Jedan od obijesnih nikšićkih begova, uzeo je srebrni tas, u kojemu su svetitelju prilagane pape, pa koliko je bio osilio, iz njega je davao konju zob. Kad se taj beg vratio kući, našao je sina, jedinca, potpuno luda. Poludio je onaj isti dan kad mu je otac uzeo onaj tas iz manastira Ostroga. Zaludu ga je otac vodio kod ećima, kod odža i gatara ništa mu nije pomoglo. No, jednu veče begu se na san javi Sveti Vasilije i reče mu da onaj tas vrati odakle ga je uzeo i sin će mu ozdraviti. Beg to i uradi, a kad se vrati iz Ostroga, nađe sina potpuno zdrava i normalna. Kažu da je taj beg, posle ovoga, svake godine na taj dan, davao bogate darove manastiru Ostrogu. Kad je oduzet Nikšić od Turaka, 1877. godine, beg je odselio za Albaniju, ali je opet, sve dok je bio živ i otuda slao prilog manastiru.

Za vrijeme drugog Omer-pašinog napada na Crnu Goru, 1862. godine, kad je Derviš-paša sa ogromnom vojskom, pod žestokom borbom, prodirao niz krvavu Dugu u pravcu Nikšića, ostroški kaluđeri, bojeći se da se ne dogodi kao za vrijeme prvog pašinog napada, po saglasnosti knjaza Nikole, riješiše da na vrijeme prenesu mošti Svetog Vasilija iz Ostroga na Cetinje. Ponesu iz manastira kovčeg sa Svecom, ali kad budu na Bašinu vodu – na domah Bogetića, tu malo predahnu. Kad htjedoše da nastave put, nijesu mogli nikako da odvoje kovčeg od zemlje, kao da je za nju prirastao. Tu su kaluđeri satima čitali molitve i molili Sveca da nastave put, ali ništa nije pomagalo.
Onda riješe da ga ponovo vrate u manastir Ostrog. Kad pokušaju dići kovčeg tako ga lako podignu kao perušku i vrate odakle su ga i ponijeli. Taj put turska vojska nije pokušavala da napada manastir Ostrog. I četvrti put su svečeve mošti nošene iz manastira Ostroga za vrijeme napada Sulejman-paše na Crnu Goru 1877 godine, te su na Cetinju ostale punu godinu dana. Prilikom vraćanja Sveca u Ostrog, 1878, kovčeg sa Svetim Vasilijem, iz Cetinjskog manastira do izlaska iz grada, nosio je knjaz Nikola, četiri vojvode i čuveni pjesnik i književnik iz Srbije, Ljubomir Nenadović.
Kad su u februaru, 1942, Njemci iz brdskih topova gađali manastir Ostrog, granate su se rasprskavale o stijene i zidine manastira, ali mu nikakvu štetu nijesu nanijeli, niti koga ozlijedili. Jedna od tih granata probila je zid na crkvici Časnog Krsta. Od udara se razdvojila na dvije polovine, ali nije eksplodirala. Kasnije su stručnjaci ustanovili da je i
upaljač i barutno punjenje bili potpuno ispravni. Ona se i danas, kao dokaz svetiteljeve moći, čuva i nalazi na istom mjestu.
Od starina su se u manastiru Ostrogu vršili zavjeti i zakletve. kad se nije mogla saznati istina, kad je neko osumnjičen, a nije se mogla dokazati krivica, kad je trebalo izmirenje ili održavanje zadate riječi, ljuci su dolazili da se zakunu pred otvorenim kovčegom Svetog Vasilija.
U prošlom vijeku, mošti Svetog Vasilija su presvlačene tri puta. Prvi put 1927, drugi 1962. i treći 1995. godine, kada je Svetac nošen u njegovo rodno mjesto, Popovo Polje. Praznični dan Svetog Vasilija je 12 maj. Svetkuje se u svim krajevima Crne Gore, Hercegovine, Sandžaka, Primorja i svukuda gdje ima srpskog življa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Zapratite nas i na Youtube