Imati pravo glasa znači pravo na izbor predstavnika koji će zastupati interese i rješavati svakodnevne građanske i državne probleme, ali u BiH glasač je isključivo meta za ostvarivanje ličnih interesa političara.
Nebojša Tojagić, politički analitičar, naglašava da je BiH, poput svih ostalih država zapadnog Balkana, mjesto u kome vlada apsolutistička partokratija.
„To je sistem u kome je stranački lider polubog ili Bog“, jasan je Tojagić.
On ističe da se kompletna politika u BiH bazira na obezbjeđivanju privilegija, a da je poseban problem to što se mladi upozoravaju da nemaju budućnost ukoliko svojim glasovima ne doprinesu opstanku sistema koji političari zagovaraju.
„Mladima se preporučuje ulazak u stranku kao način dolaska do zaposlenja i profesionalnog ostvarivanja. Sistem je postavljen tako. Otuda je jedino logičan ishod da stranke državu i narod vide kao plijen, a ne kao cilj političkog djelovanja. Lični interes je iznad svega, a potom dolaze stranački interesi“, kaže Tojagić
Kada se istroše stranački, dodaje, slijede nacionalni interesi, ali je to, smatra, samo predstava za javnost.
„O političkim programima i ideologiji se donekle raspravlja samo pred izbore, a o pozicijama, o privilegijama konstantno. Žalosno je da stranke na Balkanu imaju više sličnosti s organizovanim kriminalnim grupama nego sa strankama zapadne demokratije“, naglašava Tojagić.
S druge strane, sociolog Dragomir Vuković smatra da je politika u BiH odavno prestala da bude narodna i da se građanima drsko manipuliše.
„Taj prilaz građanima, zloupotreba te biračke i slobodne volje, da se biraju najbolji, ona je potpuno izostala i ti izbori su samo formalno demokratski. Ovdje je borba za vlast pitanje života i smrti političara“, navodi Vuković za „Nezavisne novine“.
Da je politički opstanak iznad državnog govore i primjeri političara koji su u prethodnih više od 25 godina vršili nekoliko javnih funkcija. Glasači su svima njima bili samo instrument koji im obezbjeđuje udobne kožne fotelje, dok istovremeno građani nerijetko sjede i na golom betonu.
„Kod nas imate ljude koji su bili šefovi država pa su onda poslije toga bili poslanici pa predsjednici klubova, delegati. Tu se dešavaju različiti modeli kako se produžavaju životi političara. Prema tome, građani toga, čini mi se, baš nisu ni svjesni, ali i nemaju nekog izbora, već biraju one koji se nude, i to je problem“, kategoričan je Vuković, koji dodaje da je osnovni problem politike 21. vijeka taj što su oni koje građani biraju najčešće nestručni.
Dragan Todorović iz banjalučkog Centra za ljudska prava za „Nezavisne novine“ kaže da pored toga što građane posmatraju kao izborni plijen, političari u BiH su ipak donekle svjesni da treba da rješavaju njihove probleme, ali se to, kako navodi, radi na unaprijed isplaniran način.
„Rješavanje tih problema je dozirano i nešto što se može riješiti za godinu namjerno se razvuče na dvije ili tri, kako bi se namjerno pred izbore finiširali neki projekti, da se pojača utisak da se problemi građana rješavaju redovno i revnosno“, ističe Todorović i poručuje da se i rješavanje tih problema stavlja isključivo u svrhu pridobijanja što većeg broja birača, a ne nekog stava ili osjećaja da je to dužnost javnih funkcionera.
