Još je rano da se ustoličenja obavljaju u teretanama i fitnes centrima. Uostalom, teretane su prve na udaru korone.
U manastirima je još uvek sigurnije.
Ovako akademik i pjesnik Matija Bećković, u svom stilu, odgovara na pitanje zbog čega je bilo važno da ustoličenje i uvođenje u tron mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija bude obavljeno baš u Cetinjskom manastiru.
Srpska pravoslavna crkva je konzervativna ustanova koja se drži vjekovnih obreda i misli da se mitropoliti i u ovom vremenu ustoličuju u stonim mjestima i u stolicama na kojima stoluju, pa je tako bilo i ovoga puta – razgovor sa Bećkovićem poprimio je ozbiljniji ton. – I sve je prošlo kako Bog hoće. Ispostavilo se da se Vrhovni komandant i veliki strateg, koji je namjeravao da to spriječi, nije u Cetinju zabarikadirao nego zafarbao, a da je na Nebo zaboravio. Hristos je u Jerusalim ušao na magarcu, a u Cetinju je svoje protivnike namagarčio.
* Kako je iz vašeg ugla izgledalo svečano ustoličenje?
– Aktuelni globalni nasrtaj na pravoslavlje pokušao je da iskoristi i predsjednik Crne Gore. Sa svojom vojskom zabarikadirao se u Cetinju i CPM i SPC uputio nezapamćen zahtjev ne samo u njenoj istoriji. Mitropolit Joanikije je po ko zna koji put unio svoj mir u ovaj najnoviji nemir i bezakonje. Pridružio mu se i patrijarh Porfirije da nas još jednom podsjete zašto su tu i zbog čega su neophodni. Nije li i snajper koji je spomenuo patrijarh Porfirije u Cetinju onaj isti iz koga je pucano na Joanikija u Beogradu za vrijeme litija. Pričao mi je da je puzeći izašao iz tog restorana. Snajperista je bio spreman da još puca. Prilika se ukazala na Cetinju. Jednom u namjeri da prekinu litije, drugi put da spriječe ustoličenje.
* Nama djeluje kao da ste u poslednjem trenutku odustali od odlaska u Cetinjski manastir. Zašto?
– Tehnologija je toliko napredovala da više ne moraš negdje fizički da budeš da bi rekao ono što misliš. A ni zapaljene gume, suzavac i kamenice me nisu privlačile. Uz to, bolje je da u helikopteru bude što manje putnika.
* Napisali ste, ipak, pismo dobrodošlice mitropolitu Joanikiju u kome, između ostalog, kažete da je komunizam glavni krivac za podjele u Crnoj Gori. Da li su te podjele toliko duboke da će biti potrebno dosta vremena i snage da se prevaziđu?
– Jedan narodić, kako ga je zvao Njegoš, podijelio se na narodičiće. Na vjerne i nevjerne, krštene i nekrštene. Nijednog mitropolita crnogorskog nije mimoišlo raspeće. Svetom Petru su lomili krov na kući, Njegoš je pisao da mu “dođe da bježi u Ameriku”. Posle Drugog svetskog rata nijednog nije mimoišla ta čaša. Prvi je mitropolit Joanikije Lipovac ubijen bez suda i ostao bez groba, a sa njim i gotovo sve sveštenstvo Crnogorsko-primorske mitropolije. Njegov naslednik Bradvarević osuđen je na dugogodišnju robiju, treći Danilo Dajković jedini je protiv koga su organizovane đačke demonstracije, zato što su se i crkva i on protivili rušenju kapele na Lovćenu. Kad sam pitao Ćira Radovića kako to da u slobodarskoj i junačkoj Crnoj Gori jedne jedine demonstracije izbiju protiv cetinjskog vladike, odgovorio mi je: “Što se čudiš. Nijedno od one đece nije kršteno”.
Četvrti je bio Amfilohije, koji se raspeo sa svim prethodnicima i sve podnio kao Hristov heroj koga su nazivali sotonom i pukovnikom Udbe.
* Šta dalje posle ustoličenja Joanikija?
– Jedino što ima dalje je – dobrota i znanje. A nema veće sile nego kada se spoje. Šta može biti ljepše nego što imamo mladog patrijarha srpskog i plemenitog i visnog mitropolita crnogorskog. A obojica su bili spremni da se pred očima cijeloga svijeta žrtvuju za svetinju svoje vjere i crkve.
* Kome su odzvonila zvona u Crnoj Gori?
– Zaustim da kažem da je odzvonilo komunizmu, pa se sjetim da bih ispao naivan ako bih i pomislio da će ikad odzvoniti i jednom zlu i da je bilo kojem iskušenju i nesreći došao kraj.
* Ovih dana vi ste na nekoliko mjesta označeni kao “glavni čovek koji hoće da pripoji Crnu Goru Srbiji”. Imate li toliku moć?
– Kad bih to mogao, grdno bih se obrukao i ja i svako moj. Su čim li bih izašao “pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive dokle svijet traje”.
* I crnogorski predsjednik Milo Đukanović malo-malo pa vas izaziva na megdan?
– Nije ni čudo. Dok je on u svojim čuvenim poemama slavio Crnu Goru, dotle sam ja na račun Crne Gore zgrtao milione.
* Šta je bio povod što ste još prije nekoliko godina napisali pesmu o Joanikiju?
– Izgleda da sam još i tada lobirao da Joanikije Mićović postane mitropolit crnogorsko-primorski.
* Vjerujete li da će mitropolit Joanikije biti dostojan naslednik mitropolita Amfilohija?
– Amfilohije je izabrao Joanikija – Joanikije je mladi Amfilohije koji još otvorenije, hrabrije i očiglednije pokazuje Amfilohijevu i svoju dobrotu.
* Na 25. jubilarnim Pjesničkim susretima “Sokolica 2021”, u Rajskoj banji kod Zvečana, gdje vam je uručena nagrada “Pjesničko uspenije”, rekli ste da je Kosovo za Srbe najskuplja riječ i da sve više poskupljuje. Zašto je KiM još skuplja srpska riječ?
– U vrijeme kad sve pojeftinjuje, Kosovo poskupljuje, samim tim što svima berzama postaje jasno da – nema cijenu.
* Prihod koji je ostvaren na večeri vaše poezije u Zvezdara teatru dali ste mitropolitu Joanikiju za obnovu kapele patrijarha Gavrila Dožića u Vrujicima u Morači…
– Spreman sam da stojim u Zvezdara teatru dok god mogu da nekom pomognem. Pogotovo kada je riječ o mitropolitu, a potom patrijarhu Gavrilu Dožiću, jedinoj krunisanoj glavi neke crkve koja je bila zatočena u nacističkom logoru Dahau. On je patrijarhovao kad je obnovljena kapela na Lovćenu. Neka bi i ova koja se podiže na njegovom ognjištu u Vrujcima bila varnica i najava da se obnovi i ona na Lovćenu.
* I na kraju, hoćete li, i kada, u Crnu Goru?
– Vašem pitanju hoću li, i kad, u Crnu Goru nedostaje i – zašto?
CETINJE
JA imam jednu predstavu detinju
Da sam živeo nekad na Cetinju
Pamtim svako lice što sam tamo sreo
I grob kome sam se u vedri dan peo
I svako jutro čim bih progledao
Prvo bih tome grobu pogledao
Ali kao da više nema ni Cetinja
Niti ima mene ni mojih svetinja
Pa više nemam kuda ni krenuti
Niti imam k čemu glavu okrenuti
Kao da su sreće i nesreće moje
Vezane za mesta koja ne postoje
I kao da se sav moj život zbio
U gradu u kojem nikad nisam bio, 1985.
JOANIKIJE MIĆOVIĆ
MONAŠENJE je lako izdržao
Jedino mu je sestre bilo žao
Odričem se sveta kada je rekao
Briznula je u plač i pisnula Jao
Ali je pred lice sveta izišao
Kao da je sa freske sišao
I čega god se na svetu laćao
Kao da se na fresku vraćao
(NOVOSTI)
