Odavno smo oguglali na sve ono na šta ne bismo smjeli. Lopovluk, odlazak mladih, stranačko zapošljavanje, izborne krađe. Na sve sliježemo ramenima: Šta ćeš, tako je svugdje.
Ipak, ne znam u šta smo se to pretvorili pa smo oguglali na smrt. Umiru trudnice, porodilje, mlade majke, očevi… Iza svakog od njih u medijima se pojavi bolom skrhana porodica koja ispriča svoju tužnu priču, mi se malo zgrozimo, pa promijenimo kanal. A takvih slučajeva je sve više, baš kao i snimaka iz noćnih provoda direktora UKC-a.
Je li normalno što je procenat smrtnosti od sepse na UKC-u u stalnom porastu?
Je li normalno što pacijenti skaču kroz prozore?
Je li normalno da svaki dan čitamo iskustva porodilja sa Paprikovca iz kojih je jasno da poslije trauma koje su prošle djecu ili neće rađati ili će ih rađati u NJemačkoj i Austriji?
Je li normalno što penzioner leži u bolnici bez terapije dok mu ljekar ne uzme posljednji dinar od penzije? Uz to, nerijetko traži da dođe porodica «na razgovor», ne bi li uzeo još koji dinar.
Je li normalno da medicinska sestra ne reaguje na pozive teško bolesne žene od 30 godina? (Kladim se da ste čuli slične stvari od sličnih “mučenika” s UKC-a).
Je li normalno da pred odlazak u bolnicu istresamo zadnji dinar iz džepova da bi nas neko uopšte primio i pružio nam ono što nam je zakonom zagarantovano?
Je li normalno to što smo, zarad ovakvih, prestali da cijenimo one divne ljekare i sestre koji su maksimalno posvećeni i koji se, siguran sam, ponekad i sami zapitaju: “Jesam li lud ja koji radim pošteno ili ovi drugi?”
Ljudi, koje radno mjesto, koja pozicija, koja usluga vam je vrijedna toliko da ćutite o svemu ovome?
Iskreno, ni sam nisam siguran na koji način se korupcija u zdravstvu može potpuno iskorijeniti. Ali znam da ako i pred ovakvim slučajevima budemo zatvarali oči, zaslužujemo da nestanemo. I nestaćemo, jer nas nije bilo briga dok su nestajali drugi, od sepse, samoubistva, ili nemanja novca da plate sve prohtjeve onih koji kaljaju ugled časnih medicinskih radnika.
