Bolje je stotinu krivih osloboditi, nego jednog nevinog osuditi. Dok mnogi ovu rečenicu povezuju sa američkim filmovima, Banjalučanin Slavko Mihajlović na svojoj koži osjetio je svu njenu surovost.
Priča ovog Banjalučanina nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a posebno otežavajuća okolnost je što su u slučaju Mihajlovića i uništavanju njegovog života, odlučujuću ulogu odigrali prljavi državni službenici.
Mihajlović je inače prije rata bio poznati ugostitelj. Prvi u Banjaluci otvorio je piceriju, a tokom nesrećnog rata pomagao je, kako navodi, svima.
– Živio sam dobro, ma odlično, prije rata. Otvorio sam piceriju, imao srećnu i zdravu porodicu, zaposlene radnike. Onda je došao rat – počinje svoju ispovijest za Srpskainfo Mihajlović, koji danas živi u par kvadrata u selu nadomak Banjaluke i od socijalne pomoći, koja iznosi 143 marke.
– Kada je počeo rat, mislio sam kao i svaki normalan čovjek, da će se brzo završiti, da će nakon njega oni koji su činili zlo odgovarati, a mi ostali normalno se vratiti svom poslu koji smo imali. Nisam učinio zlo nikome, naprotiv, pomogao sam kome god je ta pomoć bila potrebna. Slovima i brojem 28 Bošnjaka i Hrvata sam izveo iz Banjaluke na sigurno. Pomogao sam i svojima, spašavao živote na ratištu – dodao je Mihajlović.
Jednog dana na njegova vrata pokucao je tadašnji policajac koga je Mihajlović, kako kaže, poznavao dobro.
– Taj čovjek me zamolio da mu posudim automobil, što sam bez pogovora učinio, ne sluteći da će me to u konačnici koštati svega što sam imao – prisjetio se Mihajlović.
Nekoliko mjeseci nakon što je posudio automobil policajcu, tačnije 30. maja 1995. godine, na vrata Mihajlovića pokucali su drugi policajci, uhapsili ga i odveli u pritvor.
– Rekli su mi da sam obezbjedio logistiku za neko ubistvo u Bronzanom Majdanu, što nije imalo blage veze sa životom. Bila su to luda vremena, a ja sam se nadao da će me pustiti za dan, dva, kada utvrde ko je to ubistvo zaista počinio, ali sam se grdno prevario – kroz suze se prisjeća nekada poznati banjalučki ugostitelj.
Mihajlović je ubrzo izgubio sve i preko noći je postao neko u čiju su porodicu upirali prstom. Izgubio je sve, a da nije ni bio kriv.
U maju 1996. godine Mihajlović je prvostepenom presudom osuđen na 15 godina zatvora.
Uslijedila je agonija, a posebno za Mihajlovićevu porodicu, koju su etiketirali da je porodica ubice.
Agonija je trajala pune dvije godine tokom kojih je Slavko bio iza rešetaka, sve do 23. maja 1997. godine.
Sud tada donosi drugostepenu presudu i utvrđuje da nema dokaza da je Mihajlović kriv za teško krivično djelo, te ga nakon dvije godine puštaju iz pritvora.
Iako na slobodi, suđenje Mihajloviću trajalo je sve do 23. juna 2005. godine, tokom kojeg Mihajlović u potpunosti dokazao svoju nevinost, odnosno da nije bio odgovoran za ubistvo, a za koje je od početka i tvrdio da ga nije počinio, niti u njemu učestvovao na bilo koji način.
No, umjesto konačnog slavlja, Mihajlović je iz borbe sa pravosudnim sistemom izašao narušenog zdravlja, sa razrušenom porodicom, a još teži dani su tek bili pred njim.
Smatrajući da je konačno stavio tačku na decenijsku borbu i dokazivanje nevinosti, Mihajlović je namjeravao da pravnim putem nadoknadi barem djelić onoga što je izgubio.
Nadajući se da živi u pravnoj državi, Mihajlović je podnio tužbu protiv Republike Srpske u cilju nadoknade materijalne i nematerijalne štete, te rente, odnosno izgubljene zarade.
I sve je, barem u početku izgledalo kako je i trebalo, ali Slavko ubrzo ulazi u probleme koji su bili još gori od onih koje je imao dok je bio nepravedno pritvoren zbog ubistva u kojem nije učestvovao.
Boravio u ćeliji sa 10 pritvorenika
Prema svjedočenjima bliskih članova porodice, Slavka Mihajlovića su u maju 1995. godine pozvali da se javi u nadležnu policijsku stanicu.
Tamo je bio suočen sa optužbama da je zajedno sa trojicom policijskih službenika i to N. P, N. S. i M. B. pomogao u izvršenju teškog razbojništva u kojem su ubijeni M.M. i S.M. Mihajlović je dvije godine proveo u ćeliji KPZ Banjaluka na Tunjicama zajedno sa 10 pritvorenika.
Nastaviće se…
(Srpska Info)
